PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

Još jedna osobina svakog regulativnog modela je način na koji se provodi politika zaštite
okoliša: neki sustavi su konfrontacijski, drugi više kooperativni. Naime, neke zemlje donose
propise na način da službenici mogu sklapati sporazume s tvrtkama koje njihovi
pretpostavljeni ili sudovi neće odbaciti. U takvim situacijama vladini službenici nastoje
uvjeriti zagađivače u potrebu da promijene svoje ponašanje, a kada je zakon prekršen
službenici obično ne reagiraju (primjer je Velika Britanija). U drugim slučajevima, tipičan
primjer su SAD-e, postoji veća spremnost da se sudski goni zagađivača i prisili ga na
poštivanje zakona. No, postojanje snažne pravne kulture ne znači nužno da će zakon biti
strogo provođen ako se često pribjegava pravnoj sankciji.
U kontekstu gore iznesenoga, postavlja se pitanje koji regulativni model daje najbolje
ekološke rezultate Glavna je kritika britanskog modela da njegova ekstremna fleksibilnost
omogućuje zagađivaču da izbjegne čvrst zagrljaj zakona. Britanska sklonost
administrativnoj diskreciji u odnosu na pravno tumačenje, u spoju sa birokratskom
opsjednutošću tajnošću, stvara savršene uvjete za «prisvajanje propisa». Drukčije kazano,
regulatori su previše spremno prihvatili standarde i praksu reguliranog. Pruža li, prema
tome, formalniji regulativni model bolju zaštitu za okoliš Neki su znanstvenici ustvrdili
da se naglasak na dobrovoljnom poštivanju zakona pokazao ništa manje korisnim od
tužiteljskog i legalističkog pristupa koji su usvojili američki zaštitari. Stupanj poštivanja
zakona bio je mnogo manji, jer se industrija tužila da si ne može priuštiti da poštuje stroge
emisijske standarde. EPA, ograničena nedostatnim sredstvima, često je privodila sudu samo
najočitije i najveće prekršitelje zakona. Visoki američki ekološki standardi izazvali su veće
probleme u poštivanju propisa, što je rezultiralo ozbiljnim propustima u njihovoj provedbi,
dok su više kooperativni odnosi između regulatora i reguliranih u Britaniji omogućili da se
barem niski standardi stvarno provode. Alternativna lekcija mogla bi biti da je poželjna neka
vrsta kompromisa na pola puta između ta dva regulativna sustava.
Iako kontekstualni faktori, kao što je razlikovanje regulativnih modela, mogu utjecati na
učinkovitost propisa, opća kritika «command and control» modela potaknula je sve koji
brinu o zaštiti okoliša da okrenu poglede prema alternativnim instrumentima kako bi
postigli ekološke ciljeve. Među takve instrumente ubrajamo dobrovoljne aktivnosti koje
poduzimaju pojedinci ili organizacije, a koje od njih ne zahtijeva zakon niti su motivirane
novčanim poticajima. Dobrovoljna aktivnost vjerojatno je glavni način na koji većina
građana kroz mijenjanje svog načina života može pridonijeti ostvarivanju ekoloških ciljeva i
održivog razvoja. Pod dobrovoljnim aktivnostima se misli na zeleni konzumerizam,
recikliranje, etičko investiranje i dobrovoljni rad na zaštiti okoliša. Vlada može poticati
ekološko obrazovanje, informativne kampanje koje pokazuju korist od recikliranja novina ili
boca, širiti građanska prava na ekološku informaciju i olakšavati pojedincima i
organizacijama privođenje zagađivača sudu.
Poslovni ljudi također mogu odlučiti posvetiti veću pozornost ekološkom utjecaju svojih
aktivnosti, iako je tome često motiv povećanje profita. Vlade mogu aktivno poticati veće
preuzimanje sustava ekološkog označivanja i ocjenjivanja (EMAS), standarda kao što su
ISO 14001 i ekološkog etiketiranja. Vjerojatno najvažniji dobrovoljni instrument je ekološki
«dobrovoljni sporazum», što je obveza koju preuzimaju poduzeća po preporuci ili u
dogovoru s vlastima. Vlasti takve dogovore priznaju, premda nema sankcija ukoliko s
eobveze ne poštuju. Ekološki sporazumi postali su uobičajeni od kraja 1980-ih: ima ih više
od 2000 u Japanu i sve više u Kanadi, na Novom Zelandu i SAD-u. Do 1997. u EU je bilo
više od 300 sporazuma, iako je više od dvije trećine od tog broja bilo u Njemačkoj i
Nizozemskoj. Dobrovoljni sporazumi imaju neke potencijalne prednosti. Oni nude
95