PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA: ULOGA I ZNAČAJ PRAVA
OKOLIŠA U SUVREMENOJ ZAŠTITI OKOLIŠA
U cilju ostvarivanja ekoloških ciljeva postoji nekoliko temeljnih instrumenata koji se mogu
za tu namjeru koristiti: pravni instrument ili regulacija, tržišni ili ekonomski instrument,
znanstveno-tehnološki instrument i obrazovno-informacijski instrument.
Karakteristika koja odlikuje tradicionalni model zaštite okoliša bila je njegovo oslanjanje na
regulativne, ili «command and control», instrumente. Tijekom 1970-ih i 1980-ih novi
propisi o zaštiti okoliša stvorili su širok pravni okvir u većini zemalja, ali mnogi ekološki
problemi nastavili su se pogoršavati usprkos sve većem regulativnom naporu. Zbog toga je
sve veći broj, prije svih drugih, ekonomista, industrijalaca i desno orijentiranih političara
kritizirao primjenu pravnih propisa. Zbog toga su tržišni instrumenti, koji su se općenito
smatrali učinkovitijim i korisnijim od propisa, stjecali sve više pristaša. Ekološki napredak
potkrijepljen je eksplicitnom pretpostavkom da je tržište najbolje sredstvo za postizanje
održivosti. To dakako ima veze i s promjenom ideološko-političke i ekonomske paradigme
do koje je došlo početkom 1980-ih godina, a koju najjednostavnije objašnjavamo s
nadolaskom «neoliberalizma». To nam govori da je izbor instrumenta provedbe zaštite
okoliša samo djelomično «tehničko» pitanje izbora najučinkovitijeg sredstva za postizanje
ciljeva zaštite te da je to također «politički» proces u kojem odluke uvjetuju sukobljeni
interesi. Provedbeni instrumenti trebaju promijeniti ponašanje proizvođača i/ili potrošača,
tako da ne iznenađuje da će ugroženi interesi mobilizirati sredstva da utječu na te izbore.
Regulativa (pravni propisi) je najviše korišteni instrument politike zaštite okoliša. Šire
definirana, regulativa uključuje svaki pokušaj vlade da utječe na ponašanje građana i
psolovnih ljudi, ali ovdje se koristi da označi ono što mnogi, prilično ružno, zovu
«command and control» (upravljaj i kontroliraj) ili «prisilnom» regulativom. Ona uključuje
vladino (državno) određivanje standarda za kontrolu onečišćenja koje neki postupak ili
proizvod mora zadovoljiti i državne službenike koji će, oslanjajući se na pravni sustav,
provoditi njene propise. Usput kazano, svi se ovi brojni i različiti propisi, u potpunosti ili
djelomično posvećeni zaštiti okoliša, svrstavaju u još uvijek novu granu prava – pravo
okoliša (pravo zaštite okoliša, ekološko pravo).
Regulativni standardi obično se javljaju u jednom od tri oblika. Okolišni standardi utvrđuju
granice ukupne koncentracije onečistača dopuštene na nekom području, kao što su npr.
ulica, zrak, tlo ili voda za pranje. Emisijski standardi ograničavaju ono što pojedini izvor
smije emitirati, tako da se otrovni otpad iz tvornica, ispušni plinovi iz vozila i
poljoprivredne otpadne tvari u rijekama reguliraju uglavnom na taj način. Tehnološki
standardi zahtijevaju upotrebu posebne vrste tehnologije za kontrolu onečišćenja ili
proizvodnog postupka, kao što je pročistač u električnoj centrali ili katalizator u vozilu, ili
upotrebu posebnih materijala ili proizvoda poput bezolovnog goriva.
Neki propisi ciljaju izravno na ponašanje građana pojedinaca. Zakoni o čistom zraku stvorili
su gradske zone bez dima u kojima je zabranjeno ložiti ugljen, gradovi zagušeni prometom
smanjili su broj vozila koja smiju ući u središte grada, dok mnoge lokalne vlasti zahtijevaju
od građana da odvajaju kućni otpad za recikliranje.
92