PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

okoliša, očuvanje prirodnih zajednica, racionalno iskorištavanje prirodnih izvora i energije
na najpovoljniji način za okoliš, kao osnovni uvjet zdravog i održivog razvoja».
Okoliš se, dakle, štiti s obzirom na interese ljudi i mogućnosti oblikovanja okoline. Nasuprot
tome, zaštita prirode odvija se neovisno o ljudskim interesima i bazira se na zaštiti svih
organizama u prirodi.
Usprkos nužnosti razlikovanja ekologije kao prirodne znanosti i zaštite okoliša kao
društvenog fenomena, njihovi razvojni putovi su nerazdvojno povezani i višestruko
isprepleteni. Do pojave ekologije kao znanosti došlo je zbog sve izraženije brige za okoliš
manifestirane u prvim pokretima za očuvanje prirode i okoliša tijekom druge polovice 19.
st. Tada su se prvi put zapazile nedvosmislene uzročno-posljedične veze zapadnoeuropske
industrijske civilizacije i propadanja okoliša – sve veći nedostatak sirovina i prve ekološke
katastrofe. Isto tako, građanski pokreti usmjereni prema zaštiti okoliša uporišta za svoje
tvrdnje i optužbe pronalazili su (i još uvijek pronalaze) u novonastaloj ekologiji kao
najpropulzivnijoj znanosti modernoga doba. Istodobno se zanimanje za problematiku zaštite
okoliša širilo na sve društvene slojeve, pa je zaštita okoliša uskoro obilježila i kršćansku
etiku i opće rašireni moral. Takav porast zanimanja pridonio je razvoju ekologije kao
znanosti zbog publiciteta koji su izazivala «okolišna» pitanja u sve široj javnosti. Stoga,
kada se danas govori o ekologiji kao znanosti te zaštiti okoliša kao društvenome fenomenu,
ne treba smetnuti s uma istodobnu prirodno- znanstvenu, ali ni društvenu dimenziju kako
ekologije, tako i zaštite okoliša. Posljedica sve većeg znanimanja populacije za pitanja
zaštite okoliša bio je interes koji su za navedene fenomene iskazivali krugovi znanstvenika
društvenih smjerova, posebice sociologa. To je uskoro dovelo do pojave novih znanosti,
poput, primjerice socijalne ekologije koja je veliku pozornost posvetila toj dihotomiji.
Moglo bi se reći kako se u podijeljenosti ekologije i zaštite okoliša po binarnoj opoziciji
kultura/priroda može pročitati temeljna podijeljenost civilizacije u kojoj živimo. Znanost,
kako prirodna tako i društvena, nudi modele za premošćivanje tog svakim danom sve
dubljeg jaza zanemarivanjem, ili barem ublaživanjem tog odnosa neprijateljske suprotnosti.
Stoga se od suvremene znanosti i znanstvenika pomalo iracionalno očekuje da novim
rješenjima, pogotovo izumom nove tehnologije, svijet izvedu iz ekološke krize. Nova će
tehnologija u sintagmi «održivog razvoja» u sebi ujediniti ideju razvoja i stalnoga napretka s
idejom očuvanja okoliša te na taj način konzervirati postojeće stanje (ako ne i poboljšati to
stanje).
Kako za ekologiju, tako i za zaštitu okoliša, vrlo je značajno pitanje prošlosti i povijesti, jer
su se upravo u prošlosti zbili događaji koji su doveli do promjene koja se kretala prema
obrascu smanjivanja područja prirode i povećavanja područja kulture. Prema nekim
znanstvenicima, taj je trenutak početak poljoprivrede i sjedilačkog načina života, jer se
upravo prihvaćanjem toga modela života svijet prirode više nije doživljavao kao dom, već
se počeo shvaćati kao ono izvana, strano, ono što graniči s uređenim svijetom ljudskog
kulturnog okoliša.
Za razvoj ekološke ideje presudna je ideja prema kojoj je čovjek biće koje se odvojilo od
ostatka prirode, biće koje pripada kulturi kao suprotnosti prema prirodi. To nipošto nije
moderna ili nova ideja. Klice takvoga razmišljanja prisutne su već u staroj Grčkoj,
konkretno kod Aristotela.
10