PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

4. KAZNENOPRAVNA ZAŠTITA OKOLIŠA
Pojam kaznenopravne zaštite okoliša podrazumijeva kompleks etičkih te napose
kriminoloških, kaznenopravnih, penoloških i drugih sadržaja iz sustava kaznenopravnih
znanosti funkcionalno objedinjenih općim kriminalnopolitičkim nastojanjima u smislu
njegove zaštite.
Kaznenopravna zaštita okoliša zasnovana je na tzv. biocentričkoj koncpeciji, koja okoliš
tretira kao zaštićeno dobro per se, za razliku od starijih i danas napuštenih antropocentričkih
shvaćanja koja su okoliš definirala kao isključivo tzv. čovjekov okoliš, smatrajući ga samo
pukim resursom u funkciji zadovoljavanja ljudskih potreba. Biocentrizam nameće zaključak
da se čovjek ne bi trebao u eko-sustavu ponašati kao «aristokrat» unutar cjeline prirode
vladajući nad nižim stvorovima, biljkama i životinjama, već na njih gledati kao na članove
zajednice svih živih bića gdje «život posjeduje svoje vlastito pravo», a čovjek ima dužnost
tome svijetu i životu služiti i za nj odgovarati.
S aspekta kaznenog prava nije odlučno, iako nije ni nevažno, zašto netko poštuje stanovitu
normu – da li iz svog unutarnjeg uvjerenja i «slobodno» ili «pod prisilom» potencijalne
neugode. Kaznenopravnom utilitarizmu važno je samo to da pojedinac poštuje pravni
sustav, makar to bilo i zbog straha od kazne ili druge odgovarajuće sankcije. Pokazalo se,
međutim, da je doseg kaznenopravnog instrumentarija u suzbijanju kažnjivih ponašanja
relativno ograničen, a posebno se ta konstatacija odnosi na kažnjiva ponašanja protiv
okoliša. Naime, kriminološka i kriminalnopolitička dimenzija suzbijanja kaznenih djela i
prekršaja kojima se ugrožava i povređuje okoliš ukazuju na niz posebnosti, o kojima valja
voditi računa pri sagledavanju i određivanju uloge kaznenog prava u zaštiti okoliša.
Prema statističkim pokazateljima udio kaznenih djela protiv okoliša konstantno je na
najnižoj razini te u strukturi kaznenih djela ne prelazi 2 posto ukupnog broja. Od svih
kaznenih djela protiv okoliša iz gl. XIX. Kaznenog zakona, najveći dio prijava, optuženja i
osuđujućih presuda odnosi se na samo dva kaznena djela: protuzakonit lov, odnosno
protuzakonit ribolov.
Jedna od temeljnih kriminoloških značajki ove skupine kaznenih djela jest da se mahom radi
o tzv. kaznenim djelima «bez žrtve» odnosno djelima kod kojih je žrtva «apstraktna», tj.
prema standardnom obrascu rezoniranja «nema izravno pogođenog» kaznenim djelom.
Posljedice, opseg i kakvoća ugrožavanja odnosno povrede zaštićenog dobra u pravilu nisu
odmah i u cijelosti vidljive, a još češće pripisuju se samo slučaju. Onečišćenje okoliša
ostvaruje se pritajeno, jedva zametljivo, ali kontinuirano, dok relevantni društveni faktori
kontrole ne reagiraju navrijeme ili uopće ne reagiraju. Za okoliš se smatra da može
apsorbirati gotovo neograničene količine onečišćenja, ili se o tome uopće i ne razmišlja, a u
pojedinim slučajevima izostanak elementarne etike i krajnja ljudska sebičnost imaju kao
posljedicu toleriranje i najgrubljiš prekršaja. To su samo neki od razloga zašto je kod
kaznenih djela protiv okoliša visoka tzv. tamna brojka kriminaliteta.
Kazneno pravo dio je politike suzbijanja kažnjivih ponašanja, politike suzbijanja
kriminaliteta ili tzv. antikriminalna politika. Pod tim pojmom valja razumjeti kompleks
ukupnih nastojanja države da na njezinom pdručju bude što manje ostverenih kažnjivih
ponašanja (kaznenih djela i prekršaja), a da ona ostvarena budu što prije otkrivena, tj. da
bude pronađen njihov počinitelj i da, nakon zakonito provedenog postupka, počinitelju bude
66