PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

fleksibilnu i djelotvornu strategiju za postizavanje ekoloških ciljeva jer ciljnim skupinama
daju slobodu da izaberu kako da na najbolji način postignu ekološke ciljeve, a zahtijevaju
malo ili nimalo «uredovanja» države. Dobrovoljni sporazumi mogu proizvesti konstruktivnu
suradnju između države i industrije na linijama ekološke modernizacije, te dovesti do
promjena u ekološkim vrijednostima i ponašanju kako državnih službenika tako i
proizvođača. Međutim, ovi sporazumi imaju i svojih slabosti. Oni su često neambiciozni i
uključuju obveze na razini najnižeg ekološkog doprinosa. Industrija često pristaje na
sporazum samo kao sredstvo slabljenja opasnosti od oštrijih propisa ili ekoloških pristojbi.
Dobrovoljni sporazumi nisu poduprti ni mehanizmima za jačanje poštivanja zakona.
Izostanak sankcija može učiniti provedbu vrlo teškom i omogućiti besplatnu upotrebu
resursa. Uz sve pozitivno rečeno, ipak se čini nevjerojatnim da se zaštita okoliša i održivi
razvoj mogu postići jedino kroz dobrovoljne sporazume s industrijom.
No, vlade mogu pomoći na još brojne načine kao što je npr. davanje subvencija. Subvencije
su korisne tamo gdje su izdaci za korekcije preveliki za individualne proizvođače ili
građane. Klasičan oblik subvencija je onaj koji može potaknuti proizvođače da kupuju čišće
tehnologije, poljoprivrednike da prijeđu na manje intenzivne oblike poljoprivrede ili
pojedince da izoliraju svoje domove. Neki oblici dobrovoljnih aktivnosti također će imati
koristi od vladinog investiranja u osnovne infrastrukture, kao što je osiguranje opreme za
recikliranje ili javnog transporta. Vlade mogu subvencionirati zelenu industriju u nastanku
kao što je recikliranje papira, spaljivanje otpada i energija vjetra. Subvencije su međutim
neučinkovito sredstvo za promjenu ponašanja, osobito zato što ne mogu razlikovati ljude
koji su ionako nešto kanili poduzeti (npr. izolaciju tavana) od onih koji će to učiniti samo
ako dobiju subvenciju.
Nešto ranije smo kazali da se propisi osim navodne nekorisnosti kritiziraju i zbog
neučinkovitosti kao sredstva za postizavanje ciljeva zaštite okoliša. Tamo gdje propisi
zahtijevaju tehnologiju ili emisijske standarde u tvornicama, tamo će vladin regulator morati
upotrijebiti sredstva da dobije informaciju od zagađivača s ciljem da uskladi, nadzire i
provodi te propise. Neki zagađivači će osim toga lakše smanjiti zagađivanje od drugih.
Umjesto da nametne jedinstveni standard koji svi zagađivači moraju poštivati, moglo bi biti
učinkovitije usmjeriti napore na one koji mogu jeftinije i više smanjiti svoje zagađivanje.
Ukratko, propisi ne potiču zagađivače da smanje svoje zagađivanje, a poticaj za veće i brže
smanjivanje trebao bi doći od tržišnih instrumenata.
Cilj je tržišnih instrumenata da spriječe regulativni neuspjeh primjenom načela zagađivač
plaća. Do neuspjeha dolazi kad se prirodni resursi prekomjerno eksploatiraju zbog
otvorenog pristupa dobrima čija tržišna cijena ne uključuje vanjske troškove upotrebe tih
prirodnih resursa. Načelo (princip) zagađivač plaća smatra da cijena dobra ili usluge mora u
potpunosti odražavati ukupnu cijenu proizvodnje, uključujući upotrebu javnih dobara kao
što su zrak, voda ili zemlja. Tržišni instrument ugrađuje te vanjske troškove u cijenu dobra
ili usluge putem eksplicitne vladine intervencije u tržište. Tržišni instrument s najviše
potencijala su ekološke pristojbe, prijenosne emisijske dozvole i povratni depoziti (za npr.
većinu boca za piće).
Ekološke pristojbe (trošarine) uvode se na zagađivanje ili na dobra zbog čije proizvodnje
dolazi do zagađivanja okoliša. Pristojbe plaćaju korisnici (npr. novčana naknada za troškove
obrade, skupljanja i odlaganja otpada, otpadnih voda ili drugog ekološkog upravljanja),
zagađivači (npr. novčani izdatak za odlaganje štetnih tvari u zrak, vodu ili tlo i proizvodnju
buke), te kupci štetnih proizvoda (pristojba u cijeni npr. umjetnih gnojiva, olovnog benzina,
96