PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

3. GRAĐANSKOPRAVNA ZAŠTITA OKOLIŠA
Uređenje zaštite okoliša najprije se osniva na javnopravnim propisima. Ustavno pravo na
zdrav život i ustavna obveza države da osigurava pravo građana na čist okoliš u velikoj
mjesri otkrivaju javnopravni karakter odredaba o zaštiti okoliša. Da bi država mogla
izvršavati svoju obvezu, mora imati potreban instrumentarij, a određivanjem
upravnopravnog režima za pojedine dijelove okoliša važne za ostvarivanje prava na zdrav
život i čist okoliš, kao i kaznenopravne i poreznopravne mjere pravni su instrumentarij koji
bi trebao omogućiti državi ispunjene njezine obveze prema građanima. S obzirom na to da
zaštita okoliša nije samo problem pojedinih država, nego globalni, nužna je suradnja i
dogovor svih članova međunarodne zajednice, te je stoga važan i međunarodnopravni
aspekt zaštite okoliša.
Pojedinci nisu uvijek zadovoljni ni mjerama koje poduzima država ni učincima tih mjera na
stanje okoliša, koje nerijetko utječe i na izvršavanje njihove privatnopravne vlasti. Stoga
postoji potreba da pojedinci odnosno druge privatnopravne osobe mogu same poduzimati
mjere kojima bi spriječili onečišćenje okoliša, odnosno popravili stanje već onečišćenog
okoliša, i time štitili svoju privatnopravnu vlast. Jedan je od načina djelovanje kroz
organizacije koje se bave zaštitom okoliša i koje svojim djelovanjem, tzv. zelenim akcijama,
sigurno dosta pridonose zaštiti okoliša. Drugi način djelovanja kojim pojedinci i drugi
privatnopravni subjekti mogu postići zaštitu okoliša jest putem pravnih sredstava, i to
služeći se instrumentima građanskog (privatnog) prava, kroz pravila odštetnog i stvarnog
prava. Ukoliko je npr. nečija nekretnina izložena onečišćavanju, ili prijeti opasnost od
onečišćavanja dijela okoliša za koji je zainteresiran, primjenom ovih pravila štitit će svoja
privatna prava,a ujedno može pridonijeti zaštiti okoliša. Štiteći svoj interesni dio štiti se i
djelić okoliša te se time ostvaruje i jedan od slogana kojim se popularizira ideja zaštite
okoliša, «misli globalno, djeluj lokalno».
Posebno značenje za građanskopravnu zaštitu okoliša i odgovornost za štetu nastalu
onečišćavanjem okoliša imaju Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZOV, NN
91/96), kao osnovni pravni izvor stvarnopravnog uređenja u RH, te Zakon o obveznim
odnosima (ZOO, 2004.), kao osnovni pravni izvor obveznog prava u sklopu kojega su
uređena i opća pravila o odgovornosti za štetu. Ovi se propisi primjenjuju glede onih
pitanja građanskopravne zaštite okoliša i odgovornosti za štetu koja nisu uređena posebnim
propisima o zaštiti okoliša, te kad ti posebni propisi izričito upućuju na njihovu primjenu. U
tom smislu ZOV i ZOO imali bi značenje supsidijarnih pravnih izvora za građanskopravnu
zaštitu okoliša. No, unatoč tome, njihova je važnost za ostvarivanje građanskopravne zaštite
okoliša u praksi vrlo velika. S jedne strane, posebni propisi o zaštiti okoliša ne uređuju u
potpunosti odgovornost za onečišćenje okoliša, već samo upućuju na primjenu općih
odredbi obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu. S druge strane, tim su
propisima uređeni zaštita stvarnih prava, ograničavanje vlasništva radi zaštite ljudskog
okoliša i zdravlja ljudi, susjedska prava – zaštita od štetnih imisija i sl., a kroz to i
svojevrsna zaštita okoliša. Štiteći svoje nekretnine građanskopravnom (privatnopravnom)
zaštitom, pojedinci koji se inače ne bi aktivno uključivali u zaštitu okoliša, moguće je i
nesvjesno, štite ujedno i okoliš pa na taj način i djelić same prirode.
Funkcija građanskopravne zaštite okoliša je u RH dvojaka: 1. preventivna (načelo
preventivnosti), 2. saniranje posljedica nastalih onečišćavanjem okoliša.
55