PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

5.4. Običajno međunarodno pravo na području zaštite i očuvanja okoliša
Izvori međunarodnog prava okoliša isti su kao i ostalih dijelova međunarodnog prava.
U praksi je često teško sa sigurnošću reći koja pravila na području zaštite i očuvanja
okoliša još imaju karakter preporuka, koja pravila predstavljaju putokaz progresivnom
razvoju, tj. u pogledu kojih je običajni proces u tijeku, a koja su od njih već stekla svojstva
običajnih međunarodnih pravnih pravila koja obvezuju sve države, dakle i one koje nisu
stranke nekog od ugovora posvećenog zaštiti i očuvanju okoliša. Usprkos navedenim
teškoćama postoji opće slaganje da su se kroz ugovornu praksu država nakon
Stockholmske konferencije na području zaštite okoliša razvila dva pravila općeg
međunarodnog običajnog prava: pravilo koje zabranjuje državama onečišćenje okoliša i
pravilo koje obvezuje države da surađuju u zaštiti okoliša.
Običajno međunarodno pravo na području zaštite i očuvanja okoliša tiče se, prije svega,
zabrane onečišćenja okoliša. Onečišćenje je glavni oblik degradacije okoliša. Pod
onečišćenjem se smatra «čovjekovo izravno ili neizravno unošenje tvari ili energije u okoliš
koje uzrokuje takve škodljive posljedice kao što su ugrožavanje zdravlja ljudi, štete živm
bićima i ekosustavima, umanjenje privlačnosti prostora i drugo...» (definicija OECD-a iz
1974.). Dok je zabrana prekograničnog onečišćenja isprva uključivala samo zabranu da
djelatnosti unutar teritorija jedne države ili pod njenom jurisdikcijom, daljnjim razvojem
prava zaštite okoliša ova se zabrana prekograničnog onečišćenja proširila i na zabranu
uzrokovanja štete prostorima koji nisu pod vlašću i jurisdikcijom ni jedne države, kao što
su otvoreno more ili svemir. Država je dužna spriječiti prekogranično onečišćenje
usvajanjem određenih zakonskih, upravnih ili sudskih mjera. Dakle, zabrana
prekograničnog onečišćenja sadrži obvezu države da upotrijebi dužnu pažnju kako bi
spriječila nastupanje štetnog događaja.
Moguća je situacija da je država poduzela sve odgovarajuće mjere kako bi spriječila
prekogranično onečišćenje, a ono se ipak dogodilo. U takvim slučajevima nema kršenja
međunarodne obveze i nema države koja bi se mogla smatrati odgovornom za protupravni
čin. Kako u tim slučajevima druga država i njeni državljani bez svoje krivnje trpe štetu,
stvara se potreba za za postojanjem obveze države na čijem je području izazvan štetni
događaj da naknadi štetu iako se ona ne zasniva na protupravnom djelovanju. Stoga
Komisija za međunarodno pravo pokušava promovirati progresivni razvoj međunarodnog
prava, izgrađujući pravila o međunarodnoj odgovornosti za štetne posljedice koje proizlaze
iz djela koja nisu zabranjena međunarodnim pravom.
Drugo pravilo za koje postoji opće slaganje da je postalo dio običajnog međunarodnog
prava je pravilo o obvezi suradnje država u zaštiti i očuvanju okoliša, a koje je 24.
načelo Stockholmske deklčaracije o okolišu te 27. načelo Deklaracije o okolišu i razvoju iz
Rija. Obveza suradnje očituje se u dužnosti djelovanja država u dobroj vjeri kako bi se
postigao cilj koji će zadovoljiti njihove interese i koji će biti u interesu međunarodne
zajednice kao cjeline. Procjena je li određenim djelovanjem udovoljeno obvezi suradnje u
zaštiti i očuvanju okoliša ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. No, postoje
određena tipična ponašanja koja nedvojbeno upućuju na namjeru suradnje u zaštiti okoliša:
uzajamno obavještavanje, savjetovanje, pregovori, uzajamna pomoć itd.
81