PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

naučnih disciplina koje promatraju čovjeka i živi svijet. U njima se isprepliću već navedene
ali i novije znanstvene discipline kao što su: genetika, molekularna biologija, biokemija,
organska kemija, fiziologija, itd. Ekologija bi se stoga već danas mogla pojmiti kao
sveobuhvatna znanost koja teži proučavanju morfologije zajedničkog života.
Ekološka politika je ukupnost načina i aktera koji ostvaruju ekološku strategiju kao
koherentan program ciljeva doveden u realistični odnos spram kulturnog, gospodarskog i
socijalnog konteksta društva. Ekološku politiku (politiku okoliša) možemo definirati i kao
cjelinu svih mjera koje su potrebne za postizanje takvog okoliša čovječanstvu koje je nužno
potrebno za zdravlje i koje je primjereno čovjekovom dostojanstvu; za zaštitu zemljišta,
zraka i vode, biljaka i životinja od štetnih čovjekovih zahvata; za ograničavanje čovjekovih
štetnih postupaka. Ekološka politika, dakle, sadrži mjere koje imaju preventivnu, represivnu
i reparativnu funkciju – izbjegavanje daljnjeg ugrožavanja okoliša, ograničavanje sadašnjih
opterećenja i onečišćenja odnosno otklanjanje i smanjivanje već nastalih šteta na okolišu.
Svaka ekološka politika mora prije svega definirati tzv. kvalitetu života (quality of life,
Lebensqualität) kao svoj najvažniji cilj. Pojam kvalitete života pripisuje se engleskom
ekonomisti Arthuru C. Pigou (1920.g.), ali se u znanstvenoj, političkoj i dnevnoj uporabi
sintagma sustavno pojavljuje tek od 70-ih godina XX. st. Vezan je uz rasprave o «granicama
rasta» i «kvalitativnog rasta», a ishodište mu je u nezadovoljstvu socijalnim produktom kao
mjerilom gospodarskog rasta, blagostanja i standarda. Kvaliteta života može se, u pomalo
idealiziranom obliku, odrediti kao razvojni cilj, to jest kao stanje/proces kojim
pojedinac/društvo stvara trajne uvjete svog opstanka na Zemlji. U tom smislu, izraz takva
stanja/procesa u osnovi je predstavljen kao kompleksan doživljaj zadovoljstva na koji utječu
različiti čimbenici, od prirodnih uvjeta preko ekonomskih mogućnosti do društvenih
uređenja. Stoga se pojam kvalitete života u pravilu i izvodi iz subjektivne procjene važnosti
koju pojedinci pridaju pojedinim područjima života, odnosno iz subjektivne procjene
stupnja ostvarenosti pojedinih ispitivanih aspekata «kao sastavnih dijelova složenog
doživljaja zadovoljstva kvalitetom življenja» 1 .
Prema tome, kvaliteta života, kao bitan preduvjet svake racionalne ekološke politike,
obuhvaća subjektivni koncept (sreću, zadovoljstvo, osobito materijalnim dobrima i sl.). U
sebi uključuje i sve ono što je čovjek stvorio oko sebe (radna mjesta, urbane centre...),
zajedno s kriterijima stanja prirodnog okruženja (čistoća zraka, vode, klime, buka...).
najveći problem određivanja «kakvoće življenja» jest u «pomirenju univerzalnih ljudskih
potreba i individualnih kulturnih razlika». Zato će se objektivno razlikovati definicije
kvalitete života u različitim zemljama, premda svaka zemlja mora računati i na svjetske
standarde u tom području.
1 Valja upozoriti da konotacijsko značenje izraza «kvalitete života» nije istovjetno u različitim
znanstvenim disciplinama koje se njome koriste. Tako se ovom sintagmom u ekonomiji opisuje životni
standard, u medicini označava stupanj sačuvanih funkcija bolesnika, u psihologiji se koristi kao mjera
zadovoljenja ljudskih potreba, u ekologiji je predstavljen kroz uvjete i stanje fizičkog i biološkog
okoliša i slično. Zbog nastale zbrke o «kvaliteti života» se ne može govoriti kao o sustavno
definiranom znanstvenom konceptu.
Od mnogobrojnih definicija «kvalitete života» izdvajamo onu sadržanu u programu njemačkih
socijaldemokrata iz 1972. g.: «Životna kvaliteta veća je negoli viši životni standard. Životna kvaliteta
pretpostavlja slobodu, kao i slobodu od straha. Ona predstavlja sigurnost veću od ljudske solidarnosti,
šansu za samoodređenje i samoostvarivanje, za smisleno korištenje vlastitih snaga u radu, igri i
zajedničkom životu, za sudjelovanje u prirodi i vrijednostima kulture, šansu da se ostane ili postane
zdrav.»
6