PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

c) racionalna uporaba prirodnih izvora i
d) promicanje na međunarodnoj razini mjera usmjerenih na rješavanje regionalnih ili
globalnih problema okoliša.
Rješavanje ekoloških problema na razini više država ili njihovih udruživanja ima smisla i to
zbog brojnih razloga:
1. Brojni problemi, kao što su npr. zagađenje zraka i vode, nisu omeđeni nacionalnim
granicama te se najbolje mogu riješiti suradnjom onoga tko zagađuje i onoga tko je predmet
zagađenja;
2. Pojedinačne zemlje ponekad ne žele poduzeti određene mjere jer se boje da će se
opteretiti troškovima koji će umanjiti njihovu ekonomsku konkurentnost. Takve su bojazni
manje kad na postizanju istog cilja istovremeno radi nekoliko država;
3. Ekonomske koristi uklanjanja prepreka slobodnoj trgovini, uključujući i usklađivanje
standarda zaštite okoliša, kompenziraju neke troškove poduzetih mjera;
4. Razvijenije i bogatije zemlje mogu lakše pomoći siromašnijim zemljama da riješe
ekološke probleme putem financijske potpore i razmjene stručnih informacija;
5. Zajednički ekološki propisi spriječavaju zemlje sa slabim i minimalnim ekološkim
zakonodavstvom da imaju manji financijski i regulatorni teret od država sa strožim i
kvalitetnijim propisima, te da tako privlače strane investicije.
Zaštita i očuvanje okoliša moraju biti uključeni u sva ostala područja djelovanja Zajednice,
odnosno Europske unije. Države članice mogu poduzimati strože mjere od onih usvojenih
na razini Zajednice, no te mjere, o kojima treba izvijestiti Komisiju, moraju biti u skladu s
Ugovorom, dakle ne smiju npr. izazvati ograničenje trgovine između država članica ili
diskriminaciju.
U pogledu nadležnosti na području zaštite i očuvanja okoliša vrijedi načelo supsidijarnosti
- Unija je nadležna jedino ako se i u mjeri u kojoj se ciljevi predloženog djelovanja ne mogu
u dovoljnoj mjeri postići na razini država članica, nego se, zbog opsega ili učinaka
predloženog djelovanja, mogu bolje ostvariti na razini Unije.
Iako nije određeno koju vrstu akata Unija donosi na području zaštite i očuvanja okoliša, na
tom su području dosad prevladavale direktive, dakle akti koji u načelu nisu izravno
primjenjivi u državama članicama, nego zahtijevaju usvajanje nacionalnih mjera za
provedbu direktiva. Ipak, na području zaštite i očuvanja okoliša uglavnom prevladavaju
preporuke organima država članica da poduzmu potrebne mjere, izrade različite programe
zaštite, stvore uvjete za primjenu moderne tehnologije i slično.
Od direktiva koje se odnose na zaštitu i očuvanje okoliša, a koje ispunjavaju uvjete za
izravan učinak (jasnoću, preciznost i stvaranje bezuvjetnih obveza), valja u prvom redu
spomenuti one koje sadrže a) odredbe kojima se utvrđuju maksimalne vrijednosti
dopuštenih emisija iz određenih postrojenja ili maksimalno dopuštene koncentracije
određenih tvari u zraku, vodi ili zemlji. Druga kategorija direktiva s područja zaštite i
očuvanja okoliša koje imaju izravan učinak su one koje b) zabranjuju upotrebu određenih
tvari ili njihovo ispuštanje u okoliš te uvoz određenih predmeta. Treća kategorija direktiva
koje ispunjavaju uvjete za izravnu primjenu su one koje c) obvezuju na neku činidbu.
Direktiva s izravnim učinkom koje se ubrajaju u ovu kategoriju je malo.
Primjena pravila Zajednice/Unije od država članica zahtijeva usklađivanje nacionalnog
zakonodavstva, upravne strukture i postupaka s uredbama i direktivama. Neke od njih
90