PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

na sjeveru Europe, nešto poboljšalo tijekom 1990-ih godina. Ovdje nailazimo na paradoks.
Čini se, naime, da postoje uvjerljivi ekonomski razlozi da su tržišni instrumenti učinkovitiji
i, možda, korisniji za postizanje ekoloških rezultata od konvencionalnih regulativnih
metoda. Ipak, ovaj je pokret prema reformi ekološkog oporezivanja još uvijek ograničen.
Kako se može objasniti ovaj paradoks Čini se da su prednosti tržišnih instrumenata ipak
manje nego što se to ispočetka zamišljalo.
Problem rasprave koja se vodi o prednostima tržišnih instrumenata nad propisima je da ona
često uključuje vrlo stiliziranu usporedbu savršenog «laboratorija» tržišnih instrumenata s
propisima koji su u stvarnosti manjkavi. U praksi tržišni instrumenti izazivaju teškoće u
provedbi koje se u ekonomskim priručnicima zanemaruju ili umanjuju. Naime, općenito se
tvrdi da tržišni instrumenti, za razliku od propisa, neće izazvati informacijsku asimetriju
koja tjera regulatore da upotrijebe razna sredstva za dobivanje važnih informacija od
zagađivača o njihovu ponašanju. Međutim, ekonomska teorija pridaje veliku važnost tome
da se porezi određuju na pravilnoj razini. Osobito tome da se određuju u dovoljnoj visini da
mogu pružiti stvarni poticaj tvrtkama da smanje zagađenje i time maksimalno povećaju
potencijalnu učinkovitost poreza. Međutim, da bi osigurao takvu preciznost regulator treba
iscrpne informacije koje se, kao i kod propisa, mogu dobiti samo od zagađivača. Osim toga
u praksi regulatori često mijenjaju visinu poreza, a to je skupo i destabilizirajuće i za
industriju i za vladino planiranje. Nažalost, vlada može, ako je predloženi porez doživljen
kao previše tegoban, izazvati snažan otpor kod poslovnih krugova, sindikata ili potrošača.
Ne iznenađuje da se ekološke pristojbe stoga često određuju ispod optimalne razine koja će
smanjiti uštede, kao što je slučaj s pristojbama na otpadne vode u Francuskoj, i ograničiti
njihovu korisnost, kao što je slučaj s pristojbama na umjetna gnojiva u Švedskoj i
Norveškoj, koje su sa samo 10 posto od proizvodne cijene imale malo utjecaja na prodaju. U
praksi, ekološka korist od pristojbi s posebnom namjenom ne proizlazi iz uvjeravanja
zagađivača ili potrošača da promijene svoje ponašanje, nego iz investiranja prihoda
skupljenih u svrhu subvencioniranja tvrtki da uvode čišće tehnologije.
Isto se tako nedostaci stvarnih propisa uspoređuju s naoko savršenim tržišnim
instrumentima, ali i tržišni instrumenti izazivaju probleme u provedbi. Nije vjerojatno da su
svi zagađivači «pošteni» građani. Napokon, ako su zagađivači spremni zaobići regulativne
standarde kada misle da mogu izbjeći otkrivanje, tada sigurno mogu i varati i lagati kako bi
izbjegli poreze! Uvođenje poreza na otpad u Velikoj Britaniji 1996., naprimjer, dovelo je do
velikog povećanja nezakonitog odlaganja otpadnog materijala kako bi se izbjeglo plaćanje
poreznih obveza. Tako ekološke pristojbe država još uvijek mora nadzirati. Iako
odgovornost za taj posao može pasti na već utvrđeni sustav prikupljanja poreza ministarstva
financija, prije nego na regulativnu agenciju, svaka ušteda bit će vjerojatno mala. Isto tako,
sustav prijenosnih emisijskih dozvola također treba nadzirati regulativna agencija kako bi
osigurala da poduzeća ne prekorače dopuštene im razine emisija. Neuvjerljivi empirijski
dokazi o uspjehu tržišnih instrumenata, od kojih mnogi jednostavno nisu pošteno
procijenjeni, daju tim instrumentima veliko povjerenje. Ipak, postoji nekoliko primjera
uspješnih ekoloških pristojbi. Nizozemska pristojba na otpadne vode na jeftin je način
smanjila emisije organskih tvari u rijeke i potaknula tvrtke da uvode čišće tehnologije, iako
su slične sheme u Francuskoj i Njemačkoj imale različite rezultate. Švedski porezi na
sumporni dioksid i dušikov oksid doveli su do velikog smanjenja emisija. Međutim, ocjena
nije uvijek tako jasna. Tijekom 1990-ih mnoge su zemlje uvele diferencijalne poreze na
olovno i bezolovno gorivo da motiviraju potrošače da prijeđu na upotrebu bezolovnog
goriva, ali budući da se porez podudario s novim propisima koji su zahtijevali da benziske
crpke obavezno prodaju bezolovno gorivo i novim emisijskim standardima po kojima vozila
98