PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

Pravilo održivosti (iako rasprava o tome što je održivost u praksi nije dovršena stoga što
naše sadašnje odluke utječu na buduće naraštaje na složene načine) kazuje da društveno
blagostanje ne raste ako se potrošnja korisnih dobara (tržišnih i netržišnih) povećava na
trošak blagostanja naše djece – bilo zbog narušavanja zdravlja okoliša, bilo zbog nejednake
raspodjele dohotka unutar i između generacija ili zbog ugrožavanja osobne slobode.
U konačnici, suvremenom pristupu zaštiti okoliša, temeljenom na koncepciji održivog
razvoja, svojstveno je da pokuša postići prije svega tri cilja:
1. zaštitu pojedinih ekosustava (očuvanje biološke raznolikosti te zaštita žive i nežive
prirode);
2. zaštitu i racionalno korištenje prirodnih izvora kao što su zrak, voda i zemljište;
3. zaštitu od štetnih utjecaja, očuvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti
krajolika.
Ako se prema kriterijima i navedenim ciljevima održivog razvoja ocjenjuje sadašnje stvarno
stanje, tada se bez dvojbe može zaključiti da svijet tek dijelom ulazi u novu epohu, i to samo
po tome što reciklira i standardizira, tj. propisuje konceptualno drukčije obrasce ponašanja.
Međutim, svi ostali elementi održivog razvoja praktički se još nisu počeli realizirati – npr.
stabiliziranje broja stanovnika na Zemlji, ograničen rast gospodarstva, održavanje trajne
kvalitete okoliša i ekosustava, odbacivanje vojne proizvodnje, zadovoljavanje potreba
ovisno o prirodnim izvorima, itd.
S obzirom na takvo stanje, unatoč proklamiranom opredjeljenju za provedbu koncepcije
održivog razvoja, još su uvijek praktički mogući različiti smjerovi daljnjeg razvitka
čovječanstva. Ovisno o stvarnom ponašanju čovječanstva:
- jedan bi smjer vodio daljnjem tendencijskom ugrožavanju prirode i smanjivanju
izdržljivosti prirodnih granica. Njegov bi izbor praktički značio put u sigurnu katastrofu
planeta ili pojedinih njegovih ekosusustava. Prepoznaje se kroz postojeće tendencije
kvantitativnog eksponencijalnog gospodarskog rasta;
- drugi bi smjer vodio zaustavljanju agresije i održanju postojećeg stanja prirodne
izdržljivosti. To bi bila praktična provedba koncepcije «nultog rasta»,
- treći bi smjer vodio smanjivanju agresije i istovremenom povećanju izdržljivosti prirode –
tj. njene samoreproduktibilne sposobnosti. Njegov bi izbor značio smanjivanje tempa rasta
odnosno promjenu strukture rasta. To bi, kao koncepcija, bio «diferenciran», «kvalitativan»
ili «podnošljiv» rast, a kao načelo oblikovao bi se kroz strategiju održivog razvoja.
Neprijeporno je da samo posljednji navedeni smjer razvitka osigurava budućnost. U
suprotnom, oblikovanje i osiguravanje budućnosti novi su društveni zahtjevi, koji upućuju
na političku dimenziju ekoloških pitanja.
Taj svijet visoke politike kronološki se definira kroz mnogobrojne konvencije i deklaracije,
ministarske i predsjedničke konferencije, samite i slične skupove koji su obilježeni stigmom
«nove stranice» u povijesti moderna čovjeka prema okolišu. Na žalost, usprkos
općeprihvaćenom načelu «održivoga razvoja» na koji se zaklinju svi moderni političari
«zapadnoga kruga», svakim danom omjer prirode i okoliša sve više ide u korist okoliša, pa
čak i njegove ugroženosti.
18