PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

postupke utvrđene propisima. Uz pojedinačne uspjehe u zaštiti okoliša, opći je dojam bio da
su golema sredstva uložena u regulaciju dala razočaravajuće rezultate.
Kritike propisa općenito se svode na dvije kategorije: da su neučinkoviti i nekorisni. O
neučinkovitosti će biti riječi malo kasnije. Tvrdnja, pak, da su nekorisni povezana je
uglavnom s neodgovarajućom provedbom – ovdje definiranoj kao neuspjeh u postizanju
ciljeva zaštite okoliša – koja tako snažno karakterizira ekološke propise. Nekorisnost
propisa može se objasniti nesposobnošću države da prati i provodi propise, kao i
promjenama u nacionalnom regulativnom modelu.
Regulativni sustavi su često slabi. Vlada ili neka državna agencija, poput EPA, obično je
odgovorna za praćenje, poštivanje i provođenje ekoloških propisa. Te aktivnosti mogu
koštati mnogo novca i vremena, tako da se problemi u provedbi mogu javiti kad nedostatak
sredstava priječi regulativne agencije da ih čestito provode. Takav je slučaj bio u SAD-u:
Reaganova administracija namjerno je odlučila smanjiti moć EPA i drugih agencija za
upravljanje prirodnim resursima smanjenjem njihovih radnih proračuna. Problemi u
provedbi mogu biti osobito izraženi tamo gdje se odgovornost za provedbu prebacuje s
jedne razine na drugu. I za ovo su dobar primjer američke savezne države koje su se glasno i
ogorčeno žalile na financijski i administrativni teret koji im je nametnula provedba saveznih
zakona za zaštitu okoliša, poput Zakona o čistoj vodi iz 1990. koji je zahtijevao izdavanje
tisuće industrijskih dozvola. U EU, usprkos ozbiljnom programu ekoloških propisa od
sredine 1970-ih naovamo, nije bilo sredstava za praćenje njegova učinka na pojedine njene
članice dok napokon nije 1994. osnovana Europska agencija za zaštitu okoliša (EEA). U
slabije razvijenim zemljama infrastrukturni problemi mogu biti još dublji. Južne članice EU
– Grčka, Italija, Španjolska i Portugal – obično sporije prenose direktive EU o zaštiti okoliša
u svoje nacionalne zakone i, što je još važnije, prilično su nemarne u njihovoj provedbi. Taj
neuspjeh djelomice odražava nesposobnost administracije da podnese skupi teret direktiva
EU.
Većina sustava regulativne kontrole suočena je s temeljnom administrativnom dilemom.
Jedna od prednosti regulative je da se standardi i propisi moraju primjenjivati jednako u
cijeloj industriji. U praksi postoje snažni pritisci koji potkopavaju to načelo. Osobito je
kontrola zagađenja krajnje složen proces s informacijskom asimetričnošću koja pogoduje
zagađivaču, što može natjerati regulativne agencije da grade bliske odnose s onima koje
reguliraju. To je tako iz jednostavnog razloga da steknu uvid u svaku situaciju. Jednom kad
je taj odnos uspostavljen, službenici će se često dogovarati sa zagađivačem o normama,
vremenskim rokovima i investiranju u nove tehnologije. Regulator će donositi ocjene i biti
diskretan, pitajući se da li da dosljedno provodi propise ili da se dogovori u vezi s njihovim
poštivanjem vodeći računa o individualnim lokalnim okolnostima kao što su krivnja, nemar
i izgledi za poštivanje propisa u budućnosti.
Jedna od značajki nacionalnog regulativnog modela je opseg u kojem se regulativa oslanja
na pravnu ili administrativnu proceduru. Pristup ekološkoj kontroli koji prevladava u
mnogim europskim zemljama u prvom je redu formalan i legalistički. U načelu, pravni bi
pristup trebao smanjiti na najmanju mjeru mogućnost da regulativni službenici budu
diskretni u načinu na koji provode politiku u individualnim slučajevima. Naprotiv, tamo
gdje je ekološka kontrola zagušena administrativnim postupcima, kao npr. u velikoj
Britaniji, model je manje formalan, prilagodljiv i tehnokratski. Propisi su uglavnom općeniti
i neprecizni izbjegavajući zakonom propisane standarde i kvalitetne ciljeve.
94