PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

Regulativa je također važan instrument kojim međunarodna zajednica primjenjuje u
rješavanju problema zajedničkih resursa (npr. zabrana CFC-a i potapanje toksičnog otpada u
more) i problema prirodnih resursa (upotreba ribarskih kvota i zabrana kitolova).
Regulativa je instrument zaštite najviše povezan s tradicionalnim modelom zaštite okoliša.
Kako je političko značenje onečišćenja poraslo tijekom 1970-ih, većina vlada je usmjerila
svoje prve zakonske propise na velike industrijske zagađivače odgovorne za glavninu
štetnih emisija. Kako je bilo relativno malo tvrtki u odnosu na potrošače, bilo je lako uvesti
reda. Industrija je imala sredstva za investiranje u smanjenje zagađenja, a tvornički dimnjaci
i cijevi za otpadne vode bili su krajnje vidljivi simboli zagađenja. Golemi postojeći pravni
programi (mnoštvo propisa) stvoreni radi smanjenja zagađenja i dalje čine regulativu najviše
korištenim ekološkim instrumentom. EU je npr. od kraja 1960-ih usvojila više od 600
propisa koji se izravno odnose na okoliš. Politika zaštite okoliša danas je još uvijek
primarno zaokupljena sadržajem i provedbom propisa.
Propisi očito imaju veliku privlačnost za zaštitare okoliša. Čini se da nude preciznost,
predvidljivost i učinkovitost: određuje se precizan standard, regulator i regulirani znaju što
se od njih očekuje, a provedbu osigurava regulativna agencija koja se oslanja na zakon.
Propisi mogu biti administrativno učinkoviti, osobito kad je neka supstancija ili aktivnost
potpuno zabranjena, jer ne zahtijevaju potpunu informaciju o problemu. Pod pretpostavkom
da postoji visok stupanj suradnje, oni mogu biti i jeftini jer ne treba istraživati svaki slučaj
zasebno. Budući da primjena ujednačenih standarda i propisa znači da se, u teoriji, svi
zagađivači tretiraju jednako, i proizvođači i potrošači smatraju propise pravednima.
Politička, pravna i administrativna potpora koju primaju od države trebala bi propise činiti
razumno imune na manipulaciju i pooštrenje njihove javne legitimnosti. Postoji bezbroj
primjera uspješne regulative, od prvog obuhvatnog svjetskog zakona o kontroli zagađenosti
zraka, Zakona o čistom zraku iz 1956., koji je uvelike poboljšao kvalitetu zraka u britanskim
gradovima, do Montrealskog protokola, kojim je zabranjena proizvodnja CFC-a u
razvijenim zemljama.
Međutim, upotreba pravnih propisa se sve više napada s mnogih strana. Došlo je do opće
neoliberalne reakcije protiv «regulativnog tereta», koja je nadahnula napore R. Reaganove i
M. Thatcheričine vlade tijekom 1980-ih. Kasnije, sredinom 1990-ih, potaknula je i članove
republikanske stranke u američkom Kongresu da objave «Ugovor s Amerikom», s kojim se
pokušalo uništiti «nepotrebne» propise. Većina zagovornika potpune deregulacije imala je
malo simpatija za pokret zaštite okoliša kao politički pokret. Taj neoliberalni otpor pokretu
zaštite okoliša bio je najjači u SAD-u, gdje se njegova populistička retorika usuglasila s
prigovorima industrije o pretjeranom regulativnom teretu. Zajedljive kritike obrušile su se
na mnoge neprimjerene strane EPA-e (Agencije za zaštitu okoliša u SAD-u), posljedice
konkurentnosti «nepotrebnih» propisa i trošak poreznih obveznika. Retorički uspjeh koji je
polučila neoliberalna reakcija bio je taj da je pojam «command and control» postao
prihvaćeniji od pojma «regulativa». U praksi se propisi rijetko primjenjuju na otvoreno
prisilan način, tako da je naziv «command and control» pogrešan. On, međutim, ipak
predstavlja mudro političko postignuće: koliko će se ljudi odlučiti za prisilu nad slobodnim
tržištem
Nije svaka kritika propisa bila tako pristrana. Usprkos širenju opsega, dosega i strogosti
propisa o zaštiti okoliša u većini razvijenih zemalja je bilo jasno da je ukupni ekološki
rezultat ostao siromašan. Istraživanja su pokazala da strategije kontrole onečišćenja uvedene
tijekom 1970-ih u SAD-u, Njemačkoj i drugdje nisu uspjele postići standarde, norme i
93