PRAVO OKOLIÅ A - Pravni Fakultet Osijek

Zajednice, i uspostavio Europsku uniju (EU) koja se treba izgraditi na temeljima Europske
zajednice. Europska unija preuzela je je sve ciljeve Europske zajednice i dodala nekoliko
novih (npr. monetarnu uniju, zajedničko državljanstvo, zajedničku vanjsku politiku i
sigurnost itd.). U odnosu na te nove aktivnosti Zajednicu sada treba nazivati Europskom
unijom. U odnosu na ciljeve Zajednice koji su postojali i prije Maastrichta, pravilno je rabiti
i termin Europska unija i termin Europska zajednica. Kad se radi o materiji okoliša, koja se
ne ubraja u novine iz Maastrichta, mogu se upotrebljavati oba termina.
Najznačajniji organi Zajednice odgovorni za postizanje njenih ciljeva jesu: Vijeće,
Komisija, Europski parlament i Sud. Prema čl. 189. Rimskog ugovora organi Zajednice
(vijeće, Komisija i Parlament) donose uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja.
Uredbe su obvezujuće i izravno primjenjive u državama članicama; direktive su
obvezujuće u pogledu rezultata koji se njima treba postići, ali ostavljaju nacionalnim
organima izbor oblika i metode primjene (pod određenim uvjetima i one su ponekad
obvezujuće); odluke su obvezujuće za one kojima su upućene, a preporuke i mišljenja
nisu obvezujući.
Rimski ugovor izvorno nije sadržavao odredbe koje bi se izravno odnosile na okoliš. U doba
kada je potpisan Rimski ugovor (1957.), europske vlade jedva da su registrirale teme vezane
uz zaštitu okoliša. Tek početkom 1960-ih godina dolazi do širenja javne i političke svijesti o
potrebi upravljanja prirodnim resursima i ograničenja štetnih učinaka ljudske aktivnosti na
okoliš. No, čak je i tada većina vlada reagirala stvaranjem novih institucija, a ne razvojem
supstantivnih politika. Ekološke implikacije ekonomskog razvoja nisu se shavaćale, niti su
se ozbiljno doživljavale. Nekoliko «ekoloških» zakona koje je Zajednica donijela u 1960 -
ima bilo je manje potaknuto brigom o kvaliteti okoliša, a više zabrinutošću zbog različitih
standarda u državama članicama koji su ometali tržišnu utakmicu i komplicirali razvoj
jedinstvenog tržišta.
Početkom 1970-ih dolazi do promjene u razmišljanju. Javnost je počela negodovati protiv
«neodgovornog bogaćenja», čemu su pridonijele nove znanstvene spoznaje, pogoršanje
kvalitete zraka i vode, neokoliko ekoloških katastrofa te novo bogaćenje srednje klase.
Vlade država članica nisu mogle izbjeći sve veći pritisak za intervencijom pa je unapređenje
okoliša dobilo važnije mjesto na listi prioriteta. Također pod utjecajem Stockholmske
konferencije 1972. zaštita okoliša ulazi u okvire djelovanja Zajednice na inicijativu sastanka
na vrhu država ili vlada zemalja članice Zajednice, održanog 1972. u Parizu. Na prijedlog
iznesen na tom sastanku usvojen je 1973. prvi Program djelovanja na području zaštite i
očuvanja okoliša. Program je utvrdio opću politiku Zajednice prema zaštiti i očuvanju
okoliša, ističući među osnovnim ciljevima Zajednice a) sprječavanje, smanjivanje i
uklanjanje onečišćenja; b) osiguranje uravnoteženog upravljanja prirodnim izvorima i
izbjegavanje njihovog iskorištavanja na način koji bi prouzročio značajnu štetu ekološkoj
ravnoteži te c) iznalaženje zajedničkih rješenja problema okoliša ne samo unutar Zajednice
nego i s državama izvan Zajednice. Nakon prvog Programa djelovanja Zajednice na
području zaštite i očuvanja okoliša uvedena je praksa periodičnog usvajanja takvih
programa koji su utvrđivali ciljeve djelovanja Zajednice. Dosad je usvojeno šest takvih
programa, a na snazi je onaj za razdoblje 2011.-2020.
Do ranih 1980-ih Zajednica je preusmjerila pozornost na gospodarenje okolišom kao temelj
ekonomskog i socijalnog napretka. Ekološki čimbenici su se počeli uzimati u obzir i u
drugim područjima politike, posebno u poljoprivrednoj, industrijskoj, energetskoj i
prometnoj politici, i više nisu imali sporednu ulogu u odnosu na cilj izgradnje jedinstvenog
88