Preuzmite kompletan časopis broj 3 u PDF formatu - Portal kulture ...

ïñtérkûltúråłna ìsträživanjá
priznanja njegove drugotnosti kao nesvodivosti osobnog i kolektivnog identiteta u suvremenom
informacijskom društvu s vladavinom globalne kulture nužno je dvoje: konstrukcija
identiteta s onu stranu organskog podrijetla nacije iz etničkih, povijesnih korijena i kultura
prevođenja (Paić 2005: 100).
2. KUL TUR NI IDEN TI TET, IN TER KUL TU RA LI zAM I MUL TI KUL TU RA LI zAM
Kritički pogled na koncept sugerira da se kulturni identitet, kao lokalni odgovor na
globalizaciju kulturnih trendova, uvijek iznova konstruira ili „izmišlja”, odnosno zamišlja uz
pomoć pripovijesti, simbola i drugih oblika reprezentacije, temeljeći se na baznim sustavima
jezika, etniciteta, religije, baštine ili povijesti. Ovi se mehanizmi mogu pratiti u razvoju
i samodefiniciji nacionalnih država, kao i u projektu kreiranja zajedničkog europskog kulturnog
identiteta. Mogli bismo reći da je upravo takav proces diskurzivne tvorbe zajednički
u stvaranju europskog i pojedinih nacionalnih identiteta. Iako su takve kulturno-povijesne
konstrukcije imale i određenu emancipatorsku ulogu u borbi za ljudska prava i slobode i
demokraciju, često se njima pravdala i upotreba sile, genocida i rata. Naime, takav proces
totalitarnog „zamišljanja zajednice” i konstrukcije nacionalnog identiteta na temelju velikog
narativa uvijek za posljedicu i nuspojavu ima homogenizaciju i isključenje različitog i drugačijeg
kao stranog i neprijateljskog.
Opredijeliti se za jedan jedini identitet u suvremenom fluidnom svijetu, kako upozorava
Bauman, rizična je operacija. Naši preci nisu imali tu mogućnost izbora, u doba izgradnje
nacije, identitet je bio oružje borbe. Upotrebljavalo ga se u obranu manjih, lokalnih jezika,
sjećanja, običaja i navika, ali i radi homogeniziranja zajednice protiv različitih: „Identitet je
istodobno borba protiv rastakanja i fragmentacije, namjera proždiranja i u isto vrijeme čvrsto
odbijanje da se bude pojeden” (Bauman 2009: 65). Ti su modeli danas prevladani: pošto
je sudbina modernog svijeta kulturna raznolikost, etnički apsolutizam čini regresivnu crtu
kasne modernosti. U tom kontekstu, najveću opasnost predstavljaju oblici nacionalnog i
kulturnog identiteta koji svoj opstanak pokušavaju osigurati usvajanjem zatvorenih inačica
kulture ili zajednice te odbijanjem da se pozabave teškim problemima koji se javljaju pri pokušajima
da se živi s različitošću.
Povijest europskih zemalja nakon drugog svjetskog rata pokazala je da njihov ukupan
razvoj ponajviše ovisi o mogućnosti da radikalno pacificiraju svoja društva te da postanu
aktivni i sastavni dio europskih integracijskih procesa (Dragojević 1999). U tom kontekstu,
potrebno je ukazati na nekoliko ključnih pristupa konceptu kulturne različitosti, a to su
multikulturalizam, interkulturalizam, transkulturalizam i kulturni pluralizam. Pojam multikulturalizma,
koji je ušao u širu primjenu krajem šezdesetih godina, označava prvenstveno
obvezu kulturnih i obrazovnih autoriteta u definiranju politika, mjera, akcija i inicijativa
kojima se omogućava raznim kulturama da se razviju na istom ili susjednom teritoriju s
drugim kulturama unutar jedne zemlje. Multikulturalizam smo, za potrebe našeg kolegija i
istraživanja, uže definirali kao suživot više kultura u istom društvu, demografsku i kulturnu
različitost društva, bez međusobnih odnosa.
94