Eko revija broj 32 - Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost
Eko revija broj 32 - Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost
Eko revija broj 32 - Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Plastična vrećica, estetika ružnog<br />
Tekst i foto: Su<strong>za</strong>na Kovačević<br />
Biste li ikada putujući kanjonom smaragdno<br />
zelene rijeke rekli da je plastična<br />
vrećica obješena širom grmlja svih<br />
njenih pituresknih gudura veći ures od<br />
njezinog zelenkastog odsjaja?<br />
Naravno da ne biste!<br />
Ne biste ni da ste estetičar ružnog! Koji<br />
tvrdi da nekom ružno, drugome može biti<br />
lijepo. Ne biste jer je rijeka – rijeka, a odbačena<br />
politetilentska vrećica – polietilenska<br />
vrećica.<br />
Ne bi ni Emile Zola. Da se kao <strong>za</strong>četnik<br />
estetike ružnog u književnosti, kojim slučajem<br />
<strong>za</strong>tekao godine Gospodnje 2011. na<br />
proljetnom putovanju uz bilo koju rijeku u<br />
Hrvatskoj, pa i, dopustit ću si, <strong>za</strong>padnijim<br />
svijetom.<br />
„Umro bi“ valjda, od „ganuća“, koliko je u<br />
svoj naturalističkoj teoriji romana <strong>za</strong>pravo<br />
imao uporišta. Onaj, koji je u svoj pripovjedački<br />
čin uveo najgrublji opisni način i u<br />
karakteri<strong>za</strong>ciju likova uveo čovjekovu animalnu<br />
i najgrublju duševnu stranu, brzo bi<br />
shvatio koliko je presuvremen bio. I koliko<br />
je socijalno istinita, uvjetovana, i <strong>za</strong>pravo,<br />
estetski nepredvidiva, njegova metoda<br />
bila.<br />
Doista, kontrast koji bi ugledao: smaragdne<br />
rijeke i rascvjetalo proljetno grmlje, resile<br />
bi, istim ti vedrim žuborom nanesene, i<br />
po istom tom grmlju povješane – bez<strong>broj</strong>ne<br />
polietilenske vrećice. No, dobro, i poneki<br />
šal, tkanina čak, pa i odbačena cipela.<br />
Zola bi bio <strong>za</strong>dovoljan opisom viđenog.<br />
Ili ne bi. Ali metodu bi potvrdio. Čovjek je<br />
uvjetovao što gledamo. Lijepo. Ružno. Sve<br />
što, bez uljepšavanja vlastitim očima gledamo.<br />
Da je pak istom tom imaginarnom<br />
rutom prošetao i Immanuule Kant, rođen<br />
par stotina godina ranije, koji o plastičnim<br />
vrećicama, bytheway pojma imao nije, a u<br />
filozofiji je <strong>za</strong>čeo „estetiku ružnog“, jamačno<br />
bi, možda i <strong>za</strong>prepašten, disonirao svoju<br />
nomenklaturu pojmova!<br />
U njegovom spektru<br />
pojmovlja u kojem što je<br />
nekome lijepo, drugome<br />
može biti ružno, plastična<br />
vrećica je, per se, izvan<br />
igre! Kamo bi Kant npr.,<br />
u svojoj ljestvici lijepog<br />
među odrednicama da<br />
je lijepo, kao npr. cvjetna<br />
livada i vijugavi potok,<br />
popraćen doživljajem radosti<br />
i osmijeha na licu,<br />
a uzvišeno, kao planinski<br />
vrhovi u oluji, praćeno <strong>za</strong>divljenošću,<br />
ali i ozbiljnošću<br />
lica - utrpao jednu plastičnu vrećicu?!<br />
Ma, nikamo. Tisućuosmasto i neke poletilenu<br />
nije bilo ni traga. U ostavštini Kantovog<br />
stoga, čisto filozofski, ostaje nam tek<br />
osjećaj – neugodne percepcije, kao orijentir<br />
estetike ružnog. No, Kant je ipak filozof,<br />
eko<strong>revija</strong> 41<br />
OTPAD<br />
a Zola književnih iz društva.<br />
On bi možda brže shvatio - vrećice. I da,<br />
koliko god obrazovani i urbani bili, ljudi<br />
u dućanima danas svakodnevno trpaju<br />
kupljene namirnice u pregršt besplatnih,<br />
reklamnih polietlinskih vrećica, jer su tu, na<br />
dohvat ruke. Baš kao i one, koji nestrpljivo<br />
puše, dok čekaju tramvaj na tramvajskim<br />
stanicama. Ili one, koji piju pivu i sokove<br />
u plastičnim bocama, čašama i konzervama<br />
dok prate sportske događaje na<br />
igralištima.<br />
I sutradan se čude kontrastu slapa i smaragdne<br />
rijeke s - vrećicom. Igrališta - s konzervom,<br />
pruge - s opuškom.<br />
S treće pak strane, u suvremenoj će<br />
umjetnosti upravo plastika, u svom čistom,<br />
onom - PVC- obliku urbane svakodnevice<br />
dobiti svoj vrlo <strong>za</strong>pažen kulturološki<br />
položaj. Eto je u <strong>broj</strong>nim suvremenim<br />
instalacijama.<br />
Pitate li Umberta Ecca, koji je u svoj<br />
estetici ružnog, koja je, uzgred govoreći,<br />
<strong>broj</strong>em stranica dulja od njegove, ranije<br />
objavljene, estetike – lijepog, reći će da se<br />
lijepo spoznaje tek u kontekstu s razumom<br />
- reći da je ružnoća dominantna estetska<br />
sila modernoga svijeta. I potvrditi će to ilustracijama<br />
od SF i horor- književnosti i filma<br />
sve do kulture - suvremenih instalacija.<br />
Vodi li nas to Eco sponatno do plastičnih<br />
vrećica? Ne. I da.
Change language