Drugi broj - sic

meritornog sistema znanja u poimanju konkretnog povijesnog doga|aja/li~nosti, ~ime bise umaknulo falsificiranju povijesnih ~injenica.Karahasanov diskurs je raspršen postmodernisti~kim relativizmom, ~ija je averzijaprema istini, moralu i objektivnosti odavno prokazana: jer, kako piše Terry Eagleton,“suprotnost intelektualnom autoritarizmu nije skepticizam, mlakost, ili uvjerenje da je istinauvijek negdje u sredini. To je spremnost da prihvatimo kako se vi isto tako mo`ete dr`atisvojih temeljnih na~ela kao što se i ja dr`im svojih. Doista, samo uz takvo priznanje mo}i}u poraziti vaše neandertalske predrasude” (Teorija i nakon nje). Fatalna manjkavost pluralisti~kogkaraktera modernih društava, kako piše Charles Taylor, pored svihpreimu}stava, jeste to što neprestano pomu}uje moralne okvire (te onemogu}uje moralnuontologiju) na osnovu kojih bi se sopstvo trebalo pozicionirati, priklju~uju}i se u zajedni~kiprostor govora i stava zajedno sa sagovornicima s kojim dijeli zna~enja, ravnaju}i se premahiper-dobru koje bi se u moralnoj topografiji kona~no trebalo konstituisati i nametnuti kao orijentirsvojom kvalitativnom superiornoš}u 1 . Takvo šta onemogu}uje, dakle, formiranjemoralne paradigme koja }e biti relevantna i meritorna u širokim društvenim razmjerama,jer instrumentalizirani pluralizam svojom poliperspektivnoš}u mo`e omalova`iti i relativizovatisvaku ~injenicu i moralni stav.Dakle, prigodom poimanja povijesnih zbivanja, prostor za li~ne projekcije zbivanja isopstvene perspektive, pogotovo kad se govori o stvarnim ljudima i `rtvama, jeste znatnosu`en - i takvo što bjelodano demonstrira literatura svojom preobrazbom kojom je otvorilaprostor ~injenicama i stvarnim svjedocima. Afirmirati intelektualnu mlakost, relativizovatimoral i objektivnost, prevoditi stvarna iskustva u papirnate romane, u muzej voštanih figura,u panoptikon, biti posve}en uspostavljanju nekih vlastitih projekcija, u ime ~ega se lakiraju~injenice i konkretna povijesna zbivanja, u ime ~ega se omalova`ava projektpribli`avanja istini, zna~i anakronizirati literaturu, zna~i ignorantski zanemariti velika povijesnopoeti~kagibanja koja je u ime eti~kih izazova literatura prešla, zna~i stati na put dugoo~ekivanoj formaciji koja je u ju`noslavenskom okru`ju kona~no mogla uspostaviti poeti~kuodgovornost knji`evnosti. Sve to tako|er zna~i kanonski anulirati poeti~ko iskustvoantiratnog pisma ili po-eti~kog postmodernizma (Kiš, Kova~, Peki}, David), što nije samodemonstrirano u Karahasanovoj izjavi koja je (u suštini prividan ali) ekces u odnosu namonolitnu nacional-retoriku, nego je prisutno i u cjelokupnoj postamentiranosti samogbošnja~kog kanona te nacionalnih anga`mana i djela novoproglašenih bardova u Bošnjaka(Karahasan, Sidran, Ibrišimovi}, N. i D`. Lati}, Z. Klju~anin). Jasnovidno je to i iz Sidranoveizjave u kojoj se otkriva totalna neosjetljivost za aktuelni trenutak i epohu uopšte, što jesa`eto u nevjerovatnom paradoksu prema kojem se odgovornost pisca i intelektualcasmanjuje srazmjerno pove}anju katastrofi~nosti i haoti~nosti stanja u društvu. Da ne govorimoo simptomati~nom izjedna~avanju patriotskih i moralnih obzira (koji u suštiniisklju~uju jedan drugi), ili o zanemarivanju društvenog anga`mana i ideologi~nosti autorau poimanju njegova djela, što Sidran provodi poimaju}i Kusturicino djelo kao opreku njegovojideologiji, odri~u}i svaku mogu}nost politi~kog nesvjesnog u formi, razdvajaju}iestetsko i politi~ko, poništavaju}i svaku društvenu odgovornost umjetnika. Sve potonje,teorijski itekako prijeporne geste u javnosti su dobile na va`nosti tek kada su izdalenacionalne i patriotske postavke, ma koliko ta izdaja bila prividna i banalna, ma kolikostrukture tih izjava i strukture aktuelnog nacionalnog i kanonskog diskursa bile u suštiniiste: jer, jama~no, da su kojim slu~ajem Sidran i Karahasan izuzeli od odgovornostinacionalno podobne autore ili historijske li~nosti, tuma~e}i njihov anga`man kaoposljedicu zlokobnosti historijskih sila, pravdaju}i njihov moralni sunovrat kao povijesniusud i nesre}u, spašavaju}i njihovo djelo estetskim mjerilima koja trijumfuju nadnakaznom ideologi~noš}u autora - sve bi to u tom slu~aju bilo itekako dobrodošlo, jer,zaboga, bila bi to prijeko potrebna gesta u revaloriziranju godinama zanemarivanihnacionalnih vrijednosti, kojima treba pri}i u svjetlu ~isto estetskih poimanja, umi~u}isvakoj ideologizacijskoj profanizaciji kulturnih vrednota; sve bi se otkrilo kao kona~ankorak ka razra~unavanju s (neo)marksisti~kim poimanjem knji`evnosti, koje je bilo kanonskou zlokobnom jugo- kulturnom projektu. Stoga je zgra`avanje javnosti nad ovim dvjemaizjavama u suštini licemjerno, jer nikada nije ukazala na prijepornost anga`mana idiskursa istih autora u prethodnom periodu postra}a unutar konstelacije nacionalnogkanona i podobnosti; to je još jedan dokaz o sveprisutnosti moralnog ignoratizma i nepostojanjupo-eti~ke odgovornosti u kulturnoj tradiciji koja je kanonizirana, u ~emu treba1Postavke iz knjige Charlesa Taylora “Sources of the Self. The making of the Modern Identity” šire razra|uje i aplicirana savremeni kontekst Ugo Vlaisavljevi} u: Etni~ke zajednice kao utjelovljena i rastjelovljena sopstva, Dijalog 1-2, 2009.22