Drugi broj - sic

42Najednom je `ivot postao preuzak. Alen je vozio šute}i. Za njega je susret s Italijanimabio trenutak koji mu je otkrio `enu kakvu nije poznavao. Bilo je više nego o~ito da su tadva zaljubljena ~ovjeka u njoj pokrenula nešto dotad pritajeno i toliko sna`no da se ~inilokako }e po~eti da joj izrasta iz tijela kao šiblje. To ga je plašilo.“Na obali se sjati sve i svašta”, rekao je bez povoda. “To je tako, ali... Ti pederi, i to za mojimstolom, to je ve} previše.” “Tu ima i djece, što je najgore,” moralisao je. Pietro i Pauni...“Paolo”, ispravila ga je Minka. “Šta Paolo?”, upitao je nervozno.“Paolo”, ponovila je mirno. “Zovu se Pietro i Paolo.”“Neka si ti upamtila kako se zovu... “Ona je samo odmahnula glavom, kao da mu je time dala do znanja da ne}e sva|u, alida je pri~a o dva ~ovjeka, koja on toliko prezire, uprkos svemu što joj je ikada rekao, imalaviše nje`nosti i topline nego njihova.“Htjeli su da budemo prijatelji...”, zavapila je. I da podijele s nekim svoju radost, to jesve... “Jesmo li mi tako sretni?”“Zatvori prozor!”, rekao je Alen oštro.Do Sarajeva su šutjeli, najdublje do tada.Nekoliko dana kasnije, pred sudom za razvode, Minka je mislila na ljubav izme|uPietra i Paola, kao da ju je ~itala u nekoj bajci. Bila je u crnoj odje}i, nenašminkana, podvezanekose i prozirna kao privi|enje. Alen je stajao do nje, cupkaju}i cipelom o pod, kaošto je ~inio na vjen~anju. Na sebi je imao svadbeno odijelo, s progorenim rukavom, koje jemorao da kupi jer ga u salonu nisu htjeli nazad.Još uvijek je bio juli.