ovdje - Hrvatsko filozofsko društvo

ili nije organizirano primjereno neoliberalnom konceptu (zemljište, vode,
obrazovanje, zdravstvo, socijalna sigurnost, zagađivanje okoliša i dr.), ona
će se potruditi formirati ga. Međutim, u skladu s neoliberalnim postulatima,
tu ingerencije države prestaju. Riječ je dakle o različitoj funkciji cilja:
na jednoj strani profitna, a na drugoj socijalna. Dodatni problemi nastaju
ako se inzistira samo na jednom cilju: s vremenom se proizvode sve veći i
veći popratni negativni efekti.
Povijest nas uči da su svaka vladajuća ekonomska teorija i po njoj
izvedena ekonomska politika nastojale reformirati obrazovanje i visoko
školstvo prema svojim kanonima. No, dok su prethodne reforme nailazile
na otpor, aktivni ili pasivni, reforma obrazovanja, posebno visokog, u neoliberalnom
se vremenu uzela zdravo za gotovo. Osim pojedinaca i njihovih
javnih istupa, ogroman dio akademske zajednice zdušno se prihvatio reformiranja
reformiranog, u prvi plan ističući »međunarodnu konkurentnost«
i »europsku dimenziju u sustavu visokog školstva«, a sve u cilju »lakšeg
zapošljavanja građana«. Lakoću preuzimanja ovih reformskih postulata
od strane akademske zajednice moguće je usporediti jedino s nekritičkom
lakoćom prihvaćanja neoliberalizma kao najšireg koncepta života i rada
od strane politike, neovisno o tome da li se deklarira kao desna ili lijeva,
konzervativna ili socijaldemokratska.
U neoliberalnom dobu na hrvatska je visoka učilišta na široka vrata
ušla poduzetnička retorika. Govori se o »poduzetničkom sveučilištu«,
»konkurentnosti«, »mobilnosti« i »zapošljivosti«, o »privatizaciji« i »komercijalizaciji«,
o ulaganju u »ljudski kapital«. Međutim, gotovo paradoksalno,
retorici usprkos, odvojenost sveučilišta i gospodarstva sve je veća.
Sve je to vodilo prestrukturiranju nastavnih planova i programa. U mnogo
čemu »Bolonja« je logično opredmećenje neoliberalnih ideja.
Stoga autor iznosi i razmatra hipotezu da neoliberalna paradigma uništava
milenijsku akademsku tradiciju temeljenu na neovisnosti znanosti i zajedničkom
dobru, a oportunizam upravljača (Ministarstva) i politički poslovni
ciklusi (Vlade) veličinu i strukturu proračuna visokog školstva i znanosti
čine, u najmanju ruku, diskutabilnima. Pomoćna hipoteza glasi: prodor
neoliberalnog na hrvatska visoka učilišta podijelio je akademsku zajednicu
na one (manjinu) koji su prostor institucionalno dozvoljenog (ponekad i
nedozvoljenog) podesili prema svojim osobnim interesima, podižući materijalno
(profitno) na razinu primarnog cilja, i na one druge (većinu) kojima
su znanstvena izvrsnost, moral i etika prije i iznad svega.
141