You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
hfl_<strong>53</strong>.qxp <strong>2008</strong>-04-18 11:08 Page 134<br />
Tarkovskoga«), kao da strani festivali<br />
ve} godinama ne vrte i ne nagra|uju<br />
uvijek sli~ne filmove. Koliko god da je<br />
Nola u svoj ljubavni film umije{ao<br />
dru{tvenoga konteksta, pa i ironijskog<br />
prikaza suvremene medijske, a time i<br />
politi~ke slike Hrvatske kroz pripovijest<br />
o (la`nom?) iscjelitelju na malom<br />
otoku, on }e strane festivale vidjeti<br />
samo ukoliko njihovi selektori po~nu<br />
ignorirati ne samo politiku i politi~ku<br />
korektnost, nego prije svega po~nu<br />
ignorirati pri~u, a film do`ivljavati kao<br />
audiovizualni medij, a ne kao medij za<br />
preno{enje politi~ki korektnih poruka.<br />
Mo`da bi najbolje bilo da se filmovi<br />
gledaju bez titlova, jer tada bi Nola<br />
svakako pro{ao visoke estetske kriterije<br />
— ne stoga jer mu je pri~a (ne)suvisla,<br />
{to je uostalom za film (i ovaj, i ina-<br />
~e) irelevantno, nego jer gleda~i ne bi<br />
bili zavedeni verbalnim slojem filma, to<br />
jest ne bi tra`ili potvrdu svojih mi{ljenja<br />
o drugome i drugima, dru{tvenu<br />
sli~icu zemlje iz koje film dolazi, ili gonili<br />
svoje izvanfilmske demone od pomirbe<br />
do interkulturalizma (jer ipak je<br />
i njihov festival na nekom bud`etu za<br />
kulturu pa mora imati, u vremenu<br />
»kulturnog menad`menta«, nekakav<br />
politi~ki »stav« i »kulturnu politiku«).<br />
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 14 (<strong>2008</strong>), br. <strong>53</strong>, str. 102 do 138 Novi filmovi<br />
U tom smislu, Pravo ~udo je, re`ijski i<br />
autorski, sasvim logi~an film nakon<br />
Nebo, sateliti i Sami, a svojom strukturom<br />
i postupkom ne uklapa se u kontekst<br />
koji karakteriziraju filmovi poput<br />
Svjedoka, [to je mu{karac bez brkova,<br />
Armina, nego prije u kontekst Belanove,<br />
Mimi~ine, Babajine tradicije. Odnosno,<br />
Ruskome mesu usprkos, Nola je<br />
oti{ao u smjeru dalekom od tzv. mladog<br />
hrvatskog filma, koji ima logi~an<br />
nastavak u trenutnim svojim ostvarenjima,<br />
pa i Duki}evu Wristcutters, napola<br />
filmu tipi~nom za na{u ADU otprije<br />
desetak godina, a napola filmu u<br />
tragu jarmuschevske/waitsovske i{~a{enosti.<br />
Naravno, te svojevrsne pomaknutosti<br />
iz neke umi{ljene gra|anske<br />
normale ima i dalje u Nole; dapa~e, to<br />
je isticana karakteristika njegova opusa<br />
ali i javne persone, a i u Pravom ~udu<br />
pojavljuje se niz bizarnih likova, od<br />
[erbed`ijina iscjelitelja do sporednih likova<br />
koji su bez nekog ja~eg upori{ta u<br />
logici pri~e (poput lika Filipa Nole), ali<br />
s utemeljenjem u logici svijeta djela (lokalni<br />
ori|inali, ovisni~ka komuna, pri-<br />
134<br />
kaz malenog, zatvorenog, moralizatorskoga<br />
gradi}a koji ne voli do{ljake —<br />
poput pekarice, {to podsje}a na ^okoladu<br />
— a sam je pun svakojakih karaktera).<br />
Filmski svijet Pravoga ~uda gradi<br />
se re`ijski superiorno, uz potporu vrsne<br />
kamere Stanka Hercega (rije~ je o<br />
jednom od vizualno najimpresivnijih<br />
hrvatskih filmova u zadnje vrijeme) i<br />
monta`e Slavena Ze~evi}a (a Nolinu<br />
vizualnu ekspresivnost i Hercegovu<br />
mediteranskim kolorima nijansiranu<br />
sliku u impresivnu cjelinu sklapaju<br />
monta`na rje{enja u rasponu od onih<br />
bez zamjerke do maestralnih), od<br />
uvodne kadar-sekvence duge tri i pol<br />
minute konzistentno do fabularno logi~nog<br />
kraja filma, preko dvominutne<br />
monta`ne sekvence U te san se zajubija,<br />
re`ijskog vrhunca filma (koja je, re-<br />
`ijski i monta`no, maestralna monta`na<br />
sekvenca koja premo{}uje filmski<br />
prostor i vrijeme, povezuju}i emocionalna<br />
stanja svih protagonista — koji<br />
pjevaju pjesmu usporedno s klapom —<br />
i snimke pejza`a i rada u vinogradu u<br />
kompozit koji je emocionalna jezgra<br />
filma; me|utim: upravo ta ista sekvenca<br />
odaje da Nola slijedi svojevrsni »artpopulizam«,<br />
jer kori{tenje klapske pjesme<br />
nadaje sekvenci imid`, npr., Gibbonijeva<br />
spota, te najgore glazbene<br />
mje{avine ljubavnih stihova i religijskog<br />
ki~a za novi hrvatski mainstream,<br />
{to potvr|uju i snimci krajolika koji<br />
jesu maestralni, premda populisti~ki<br />
prizivaju ovoj vrsti glazbe prikladne<br />
»razgledni~ke« videospotove. I motiv<br />
kruha koji povezuje romanti~ne protagoniste,<br />
Franju Dijaka i Barbaru Nolu,<br />
isprepleten s ljubavlju kao glavnim pokreta~em,<br />
mo`e se sli~no tuma~iti u katoli~kom<br />
klju~u koji obilje`ava dominantu<br />
hrvatske kulture, odnosno kao<br />
povezivanje kruha i ljubavi kao ~ovjekove<br />
zemaljske i nebeske hrane.).<br />
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S <strong>53</strong>/<strong>2008</strong>.<br />
Uvodni troipolminutni kadar `estok je<br />
i nedvojbeno superioran uvod u bilo<br />
koji recentniji hrvatski film, sa steadycam<br />
vo`njom kamere od dolaska automobila,<br />
Gregurevi}eva i Lamba{ina<br />
izlaska iz limuzine, preko {venkanja po<br />
zabavi, vo`njama po stubi{tu i hodnicima<br />
(sve uz ritmi~nu i iznimno prikladnu<br />
glazbu Hrvoja Crni}a, tj. H. C. Boxera,<br />
~etvrte autorske karike u nizu<br />
Nola-Herceg-Ze~evi}-Crni}), pa do zatvaranja<br />
vrata WC-a, gdje vidimo seksualni<br />
sno{aj [erbed`ijina konobara<br />
(uskoro iscjelitelja) i Playboyeve ze~ice<br />
Andreje Hukman. Dolores Lamba{a i<br />
Andrea Hukman, ovdje samo seksipilne<br />
»hostese«, otvaraju niz `enskih likova<br />
i glumica (a umalo se svaka hrvatska<br />
glumica koji ne{to u ovom trenutku<br />
zna~i pojavila u Pravom ~udu, s iznimkom<br />
one najva`nije, Zrinke Cvite{i}), u<br />
kontekstu ~ega se cijeli [erbed`ijin<br />
»Hram ~iste ljubavi« ~ini kao sredstvo<br />
da povali svaku `enu koju vidi u kadru,<br />
a film u kojem se [erbed`ija u punom<br />
smislu vra}a u hrvatski film kao Nolin<br />
na~in da na filmskom platnu vidi gluma~ku<br />
legendu sa svakom hrvatskom<br />
glumicom. Gluma~ki ansambl — a posrijedi<br />
je ansambl u punom smislu rije-<br />
~i — tako je peta karika u kvalitetama<br />
ovoga filma. Filmom gluma~ki dominira<br />
Rade [erbed`ija, svjedo~e}i ne samo<br />
apsolutnu gluma~ku veli~inu (fascinantna<br />
je potpuna prirodnost, opu{tenost<br />
cijeloga tijela, ali i njegova prisutnost u<br />
kadru, primjerice u prizoru pod stablom,<br />
uz jezerce); njegova sama pojava<br />
na platnu sa sobom konotativno donosi<br />
jedno drugo, zaboravljeno vrijeme<br />
hrvatskoga filma, i uo~ljiva je superiornost<br />
njegova gluma~kog habitusa u odnosu<br />
na sve ostale glumce (redom mla-<br />
|e) s kojima se na|e u kadru. Me|utim,<br />
[erbed`ija je u me|uvremenu na-<br />
`alost razvio i svojevrstan manirizam,<br />
gluma~ki kult li~nosti, pa je tako njegova<br />
pojava u kadru, s poznatim {e{irom<br />
i cigaretom, i potpuno samosvjesna,<br />
kao da glumi — kako je napisao Damir<br />
Radi} — »velikog jeba~a«, odnosno simulira<br />
vlastitu poziciju u gluma~kom<br />
star-sistemu jugoslavenske kinematografije.<br />
Njegov gluma~ki profil donosi<br />
kvalitete hrvatskoga filma iz vremena<br />
Jugoslavije, pogotovo odmjerenu, prirodnu<br />
dikciju, premda katkada s kazali{nim<br />
prizvukom; no i tu se uspostavlja<br />
jasna kvalitativna granica. Dok je<br />
tzv. kazali{na, a zapravo neprirodna<br />
deklamacija i intonacija bila rak-rana<br />
hrvatskoga filma 1990-ih, koja je u zadnjih<br />
nekoliko godina vi{e-manje nestala,<br />
zadr`av{i se jo{ u tragovima, pa<br />
tako i kod glavnog glumca Franje Dijaka<br />
(uputno je usporediti njegovu dikciju<br />
sa [erbed`ijinom u klju~noj sceni razja{njenja<br />
izme|u oca i sina, ina~e postavljenoj<br />
u tragu horora De Palme i<br />
sl.), kod [erbed`ije ona je svojevrsna
Change language