53/2008 - HFS

hfl_53.qxp 2008-04-18 11:08 Page 71
Hrvat. film. ljeto, Zagreb / god 14 (2008), br. 53, str. 68 do 76 Krivak, M.: Wim Wenders – ili filmski postmodernizam »tijekom vremena«
da najintrigantnije utjelovljenje njegovih filmova bila karizmati~na
Hanna Schygulla; nadalje, ako je i Herzog svoja dva
alter ega prona{ao u pompoznom Klausu Kinskom i pritajenije
pomaknutom Brunu S.-u, onda je neupitni Wendersov
gluma~ki filmski lik-dvojnik Rüdiger Vogler.
Tijekom vremena, mnogi su Wendersove filmove prepoznavali
upravo preko tog zbunjenog protagonista, koji je na neobi~an
na~in utjelovljivao, ali i intelektualizirao svoje `ivotne
i umjetni~ke te`nje. On je prijatelj, balanser na trapezu
filma ceste, hoda~ tijekom vremena, o~inski lik naslovne djevoj~ice
iz filma Alica u gradovima (Alice in den Städten,
1974), monta`er zvuka za sliku filmskoga redatelja iz Lisabonske
pri~e. Utjelovljuju}i Handkeovu knji`evnu fikciju, lik
{to ga tuma~i Vogler svoj stvarni `ivot nastavlja `ivjeti u
Wendersovu svijetu »stalnog putovanja i beskrajnog vra}anja«.
On je apatrid koji neuspje{no bje`i od svoje osamljenosti
— Do kraja svijeta, a tako je naslovljen i film iz 1991. (Bis
ans Ende der Welt), u kojemu je njegova ameri~ka inkarnacija
William Hurt. U ovome filmu — koji je sniman u petnaest
gradova, u sedam dr`ava, na ~etiri kontinenta — mnogi
}e vidjeti ultimativni Wendersov postmodernisti~ki tour de
force. Neki }e u supostavljenosti rave-looka protagonista i
klasi~nog rock-soundtracka vidjeti postmodernisti~ku gestu.
Koegzistencija razli~itih historijskih uzora i stilova tako|er
je osobina posmodernizma kao kult-artefakta. 5
Drugi lik u Wendersovu filmskom svijetu utjelovljuje Bruno
Ganz, slu~ajni junak Ameri~kog prijatelja (Der amerikanische
Freund, 1977) i ljubavlju preobra`eni an|eo Damiel iz Neba
nad Berlinom. Svojom nenametljivom »obi~no{}u«, fizionomijom
prolaznika na cesti kojega se naj~e{}e ne zapa`a,
Ganz savr{eno uobli~uje Wendersov redateljski i `ivotni
svjetonazor. Njegova je, pak, ameri~ka ina~ica zbunjeni i posve
izgubljeni Harry Dean Stanton iz mo`da najve}e uspje{-
nice Paris, Texas (1984).
Ipak, ultimativni Wendersov film svakako je Nebo nad Berlinom
(1987). Ono {to ga ~ini tako posebnim njegova je osebujna
osje}ajnost. Postmoderni Sehnsucht par excellance!
Bajka o dva an|ela koji nad Berlinom promatraju ljude, ulaze
im u misli i brinu o njihovim du{ama, neponovljiv je traktat
o »`udnji za `ivotom«. (Ovu liniju mo`emo, nadalje, slijediti
jo{ od Van Gogha pa sve do Iggyja Popa!) Nastavak
Daleko, a tako blizu! (In weiter Ferne, so nah!, 1993) niti
pribli`no nije dostigao taj osje}aj. Scenarij Petera Handkea i
Richarda Reitingera Wendersu je ponudio sasvim obi~nu, a
opet toliko — i mo`da upravo zbog toga! — fantasti~nu pripovijest.
Bruno Ganz (Damiel) i Otto Sander (Cassiel) tuma-
~e suvremene, »postmoderne an|ele«. Njihova je svakodnevica
vezana uz prislu{kivanje ljudskih misli. Ono {to bismo
svi mi ponekad htjeli, njima je tek navika. Nevidljivi ritual.
An|ele vidjeti, pak, mogu tek djeca. Neiskvarenim duhom,
djeca imaju sposobnost imaginacije {to su je odrasli poodavno
izgubili.
Visokim i dugim vo`njama kamere Wenders i vizualno dose-
`e nebeske perspektive, neku vrst »vje~nog pogleda«. Tjelesno
prolaze}i kroz zidove (ljudske {utnje i tame), Damiel i
Cassiel ulaze i u misli, otkrivaju}i strahove zemaljskih bi}a.
No, u strahu je i sadr`ana ljudskost. Na~in bitka tubitka/~ovjeka
jest briga. Smisao, pak, njegova tubitka jest vrijeme
(Sorge i Zeit Heideggerovi su odgovori iz Bitka i vremena).
Na svojim pute{estvijama od an|eoskog uto~i{ta — velike
sveu~ili{ne knji`nice, simbola »vje~nosti znanja«! — preko
susreta s nesretnim i bri`nim ljudima u berlinskom metrou,
Damiel sti`e i do cirkusa. Tamo svoje dane provodi predivna
Marion (Solveig Dommartin), umjetnica na trapezu. Samo}a
koja nju obuzima, osvje{}uje i Damielovu samo}u u
svijetu vje~nosti. U njemu se ra|a `elja. Volja za »ljudskim,
isuvi{e ljudskim«. @elja za prolazno{}u. @udnja za voljenim,
osjetilnim bi}em. Odbacuju}i vje~nost, »pali an|eo« — doslovno!
— odbacuje »oklop vje~nosti«, da bi ga trampio za
valutu nesigurnosti, straha, boli... Svega onoga {to ljudski `ivot
~ini — ljudskim. Wendersov Bruno Ganz utjelovio je
ovaj preobra`aj maestralnom jednostavno{}u koja fantasti~nu
bajku pretvara u mo`da najzbiljskiju filmsku pripovijest
1980-ih!
»Arhitektonika« Neba nad Berlinom pri~a je za sebe. Kada se
usporedi s onom iz drugog ultimativnog postmodernog
ostvarenja, Scottova Blade Runnera, ozna~uje suprotni, distopijski
pol ameri~ke negativne utopije. Dokumentaristi~ke
slike razru{enog Berlina kola`no su umetnute u igranu, fiktivnu
fakturu. Dok je Blade Runner postapokalipti~ni triler,
Nebo nad Berlinom melankoli~na je drama nostalgije za jednim
pro{lim svijetom. »Postizam« filma Ridleya Scotta, inspiran
poetikom Philipa K. Dicka, suo~en je ovdje s »postizmom«
~e`nje za izgubljenim. Post- ovdje postaje Potsdam!
Ostarjeli poet Homer, u jednoj od posljednjih interpretacija
kabaretskog pjeva~a iz 20-tih Curta Boisa, evocira te uspomene.
Evocira »postisti~ki« mit o Potsdamer Platzu!
Wenders u Nebu nad Berlinom ostvaruje svojevrsnu, navlastitu
»postmodernu bajku«. Jedna je od osebujnosti postmodernog
stanja i nanovo probu|ena mitologija. Mit pru`a
utjehu konzumerizmom potro{enoj ~ovjekovoj du{i. Upravo
istra`uju}i mitske obrasce, Wenders je oplemenio njezinu egzistencijalnu
tjeskobu. Svijet an|ela iz knji`nice svjedo~i i o
autorovoj podsvijesti. Kultura knjiga i ~itanja, kao sastavni
dio analogne civilizacije, suprotstavljen je u`urbanosti nadolaze}e
digitalnosti. Tako|er, isprekidana, neuroti~no-melankoli~na
glazba Nicka Cavea oponira tada vladaju}oj tehnoprodukciji
i naslu}uju}em hip-hop zvuku.
U samome autorskom postupku Wenders rabi postmoderno
kola`iranje. Osim vizualne supostavljenosti crno-bijele i kolor-fotografije,
tu je i narativna metadimenzija filmske pripovijesti.
Peter Falk, naime, u filmu inkarnira samoga sebe.
Kao filmska i TV-zvijezda, poru~nik Colombo, Falk unosi
element stvarnoga u Wendersovu bajkovitu fikciju. Iako od
ranije koristi cameo-pojave svojih filmskih idola, ovdje je po
5 Vidi o ovome posebice instruktivan tekst Sre}ka Horvata »Arhitektura kao medij reklame«, u njegovoj knjizi Znakovi postmodernog grada, Jesenski i
Turk, Zagreb 2007. U ovoj je knjizi inkorporiran i sjajan tekst o distopijskom filmu, kao eminentno postmodernoj kulturolo{koj umjetni~koj pojavi.
Ukratko, distopija nije budu}nost, ve} na{a, postmoderna stvarnost!
71
H R V A T S K I F I L M S K I L J E T O P I S 53/2008.