Leksikon_Licana

Gojtan
je brojne nagrade i priznanja (zlatne plakete,
povelje i priznanja).
DJELA: Objavio je samostalno ili u suautorstvu više od
120 znanstvenih i stručnih radova, među kojima su dvije
autorske knjige: Osnove šumarske fitopatologije te Gljivične
bolesti šumskog drveća. Suautor je 10 znanstvenih radova,
sudjelovao je u pisanju 3 monografije i bibliografije, objavio
je recenzije 16 knjiga, jedan projekt i brojne stručne i znanstvene
radove u časopisima, knjigama, zbornicima radova i
drugim publikacijama. Recenzirao je više od sto radova koji
se odnose na zaštitu šuma. Suradnik je popularnog časopisa
Lički planinar u kojemu piše o velebitskom ljekovitom bilju.
U tisku je njegova Enciklopedija domaćeg ljekovitog bilja.
LIT.: A. Tomljenović: Pčelarstvo i ljekovito bilje - neiskorištene
mogućnosti Like i Velebita (intervju), Vila Velebita,
br. 79/80, travanj/svibanj 1999. – Krasno (monografija,
grupa autora), Krasno – Rijeka, 2007. – http.//imenik.
sumari.hr; http://dizbi.hazu/linked/c20/11195; CROSBI –
Hrvatska znanstvena bibliografija (beta.bib.irb.hr/pregled/
znanstvenici/13513. A.T.
GLAVINIĆ, Sebastijan, senjski biskup,
(Pićan, 18. I. 1689. – Slovenske Konjice, 5.
XII. 1697.)
Obitelj Glavinić doselila se u Istru iz
Glamoča. Zato se Glavinić često potpisivao
kao »de Glamoch«. Kršten je 18. I. 1632. u
pićanskoj katedrali, što znači da je taj dan,
ili koji prije, rođen od Nikole zvanog Sfožer
i majke Margarete rođene Veljan. Filozofske
i teološke nauke pohađao je u Grazu, Beču
i Trnavi. Za svećenika je zaređen 20. III.
1660. Nakon toga bio je dvorski kapelan
u Beču, a 1661. sudjelovao je kao tumač u
carskome poslanstvu u Rusiju, o čemu je
napisao izvješće (Relatio de rebus moscoviticis).
Za vrijeme biskupa Smoljanovića bio je
kraće vrijeme modruški arhiđakon, a nakon
te službe preuzeo je upravu župe Slovenske
Konjice (Gonovicensis). Tu je ostao sve do
imenovanja za biskupa. Carsko imenovanje
nosi nadnevak 19. travbha 1689., a papinsko
8. V. 1690. Kao biskup obišao je mnoga
područja svojih biskupija, ostavivši nam
dragocjene podatke. Godine 1695. poslao
je u Rim opširno izvješće o stanju Senjske
i Modruške biskupije. Nakon oslobođenja
Like i Krbave od Turaka, ta područja su mu
kao senjskome biskupu dana na upravu. Slao
je onamo svećenike i misionare, ali osobno
nije obišao Liku, što je pri kraju života sam
potvrdio, pa je neopravdano pripisivati njemu
onaj opis Like i Krbave u kojemu se govori o
glagoljskim brevijarima tiskanima u Kosinju.
Pri kraju života upleo se u neugodan spor,
napustio biskupiju i vratio se ponovno u
Slovenske Konjice, gdje je župnik bio njegov
sinovac, također imenom Sebastijan. Ondje
je i umro. Sa sobom je odnio neke dragocjenosti
iz biskupijskoga inventara pa je njegov
nasljednik Brajković pokrenuo postupak da
se one vrate.
LIT.: D. Farlati: Illiricum sacrum, IV, Venetiis, 1769., 147
– 148 – J. Belić Ligatić: Nacionalna i sveučilišna knjižnica,
rukopisi pod sign. R 4171 – Archivio Segreto Vaticano,
Nunziatura di Vienna, Processi cannici, n. 247 i 265 –
Hrvatski biografski leksikon IV, str. 740 – 742 – M.
Sladović: Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske,
1856., 29 – 39, 43, 45 – 46, 53, 105, 108, 111, 113 – 115,
128, 151, 154, 179 – 181, 212, 291, 301 – 306, 310 – 316, 328,
364, 437. – M. Bogović: Vinodol i njegova crkva, Rijeka –
Gospić, 2015, str. 103 – 105. – Zvona, 1982./5, 4. M.B.
GOJTAN, Ivan, prevoditelj, pisac i planinar,
(Petrinja, 3. I. 1869. – Zagreb, 19. II. 1939.).
Osnovnu školu je polazio u Dalju i
Osijeku gdje je završio i gimnaziju. God.
1886. upisao je pravo na bečkom sveučilištu,
nastavio 1888. na zagrebačkom sveučilištu,
gdje je diplomirao. Dvije godine radio je u
Zemaljskom statističkom uredu u Zagrebu.
God. 1896. boravio je u Rusiji gdje se i snažnije
susreo s ruskim klasicima čija je djela
kasnije i prevodio. Tako je za Društvo sv.
Jeronima preveo roman N. P. S. Wisemana
Fabiola ili drevni kršćani (Zagreb, 1893.), a na
molbu I. Kršnjavoga je uređivao (1892. –
96.), prevodio s ruskog te pisao basne i crtice
za čitanke pučkih i šegrtskih škola. Godine
1902. dolazi u Gospić gdje je živio i radio
kao bilježnik i odvjetnik gotovo četiri desetljeća.
Vrlo brzo je postao društveno aktivan u
novoj sredini pa je tako postao već 1906. starješina
Hrvatskog sokola, potom je osnovao
121