Leksikon_Licana

Grivičić
živio je pustolovno: pristupio jugosl. dobrovoljcima
i vojsci atamana Semjonova, trgovao
po Sibiru, Kini i Mongoliji, naposljetku u Čiti
radio kao knjigovođa. Uhićivan pa protjeran,
vratio se 1925. u Kraljevinu SHS. Najkasnije
od 1950. bio je prevoditelj u Zapadnom
Berlinu. Premda je poč.30-ih god. XX.st.,
u doba japanskih osvajanja, njegov putopis
Na Dalekom Istoku (1931.) – vjerojatno prvi u
Hrvatskoj o tim krajevima – izazvao veliko
zanimanje (pisao je i za novine te držao
predavanja), roman o tragičnoj sudbini školovane
Kineskinje Istok ne prašta (1935.) nije
privukao pozornost kritike. Najveći je uspjeh
postigao knjigom Kroz tamnice i crvenu maglu
(njem. izdanje 1934.), opsežnim putopisnomemoarskim
djelom fragmentarne strukture
i sažeta izraza, u kojem iznosi i vrijedna
zapažanja o totalitarnoj naravi sovj. poretka.
Objavio je i niz blagonaklonih publicističkih
djela o nacističkoj Njemačkoj te revizionistički
pregled kolonijalne problematike.
DJELA: Na Dalekom Istoku, Zagreb, 1931. – Kroz tamnice
i crvenu maglu, Zagreb, 1932. – Što sam vidio, Zagreb,
1934. – Istok ne prašta, Zagreb, 1935. – Njemačka u riječima,
slikama i brojkama, I-V, Novi Sad, 1936-37. – Borba
za kolonije na europskoj pozornici, Beograd, 1939.
LIT.: F. Hameršak, Nepoznati Hrvoje Grgurić, Kolo,
2000, 4. F.Hameršak
Preuzeto iz: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., 2. (Gl-Ma), str. 38., ur.
Velimir Visković.
GRIVIČIĆ, Georg, general, (Perušić, 11. IV.
1827. – Graz, 1. IX. 1870.).
Vojnu školu pohađao je u Bečkom Novom
Mjestu od 1839. do 1846. Bio je vrlo nadaren
đak. Po završetku školovanja postao je profesionalni
vojnik mijenjajući mjesta i postrojbe
po potrebi službe. Istaknuo se u prvom talijanskom
ratu za ujedinjenje 1848. – 49. u
borbama vođenima u Tirolu kada je u travnju
1848. razbio nadmoćnije talijanske snage kod
rijeke Sarco. Početkom 1849. premješten je u
Vojvodinu i pridodan Glavnom stožeru kod
tzv. Srpskog armijskog zbora gdje je u interesu
carskog dvora podupirao politiku patrijarha
J. Rajačića zbog čega se sukobljavao s
radikalnijim srpskim krilom toga zbora. Više
je volio sudjelovati u otvorenim ratnim operacijama
nego se baviti administrativnim stožernim
dužnostima. Istaknuo se u bitkama kraj
Titela kada je ranjen pri opsadi Petrovaradina
nakon čega ga je ban Jelačić promovirao u viši
čin imenujući ga kapetanom Devete petrovaradinske
graničarske pukovnije, premda je i dalje
ostao u Glavnom stožeru. U bitki kod Malog
Iđoša istaknuo se spašavajući pukovnijsku
zastavu. Od 1851. do 1859. premještan je više
puta na dužnosti u raznim pješačkim pukovnijama,
a i napredovao je u službi. Kao major
sudjelovao je i u drugom talijanskom ratu za
ujedinjenje (1859. – 61.) Ponovo je bio ranjen i
to teže u bitki kod Solferina o kojoj će kasnije
krajiški časnik i pjesnik Lavoslav Vukelić napisati
jednu od najljepših elegija u našoj književnosti
(Kod Solferina). U prusko-austrijskom ratu
u Češkoj 1866. zapovijedao je brigadom i istaknuo
se u bitkama kod Regnitza, Rudersdorfa
i Trautenaua, gdje je opet bio ranjen. Nakon
oporavka imenovan je vojnim atašeom u
Berlinu, a 1868. unaprijeđen je u čin generalmajora,
a postao je i namjesnik ministarstva
rata u ugarskoj delegaciji u Beču. Poslije je
imenovan brigadirom Šeste divizije u Grazu
gdje je i umro kao još mlad časnik od posljedica
čestih ranjavanja u bitkama. Odlikovan je
s više visokih odlikovanja.
LIT.: Petar Preradović: Milim pokojnikom, Vienac, 2(1870)
53, str. 833 – I. Tomičić: Grivičići, Prosvjeta 10(1902)16, str.
514 – 516. – Hrvatski biografski leksikon, svezak 4, Zagreb,
1988. J.K.
GRIVIČIĆ, Leonard, trgovac i industrijalac,
(Perušić, 18. IV. 1891. – Buenos Aires,
1. XI. 1948.).
Trgovačku školu i zanat izučio je u
Otočcu, potom otišao u Zagreb gdje je
radio kod raznih trgovaca. Zajedno s nekoliko
poduzetnika otvorio je trgovinu 1916.,
126