Leksikon_Licana

Orešković
vatrene govore o potrebi borbe protiv fašizma
i ubrzo postao jedan od najpopularnijih partizanskih
boraca, a i najzaslužniji je što se u
Lici razvio jak partizanski pokret. U kolovozu
1941. postavljen je za prvog komesara Glavnog
štaba Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske.
Upravo u jeku svoje najveće aktivnosti, kad
se vraćao iz Drvara gdje je radio na jačanju
ustanka u BiH, uhvatili su ga četnici 28. X.
1941. u zabačenom selu Očijevu kod Srba, ubili
i bacili u jamu. Njegovom smrću partizanski
pokret izgubio je jednog od najspretnijih organizatora
i najpopularnijih boraca. Prvi partizanski
bataljun formiran u Hrvatskoj mjesec
dana nakon zločina u Očijevu dobio je ime
njegovo ime. Za narodnog heroja proglašen
je 25. VII. 1945. Napisao je i autobiografiju
koja je sačuvana u rukopisu i objavljena 1950.
Njegovim je imenom bila nazvana tvornica
metalne opreme u Ličkom Osiku, a spomenici
u karakterističnom socrealističkom stilu bili su
podignuti u centru Ličkog Osika i Korenice.
LIT.: Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975.
– Opća enciklopedija, 6 (Nih-Ras), Jugoslavenski leksikografski
zavod, Zagreb, 1980. J.K.
OREŠKOVIĆ, Marko, knjižničar, glagoljaš,
(Novoselija, 10. I. 1909. – Zagreb, 26.
IV. 2005.).
Rođen je u Novoseliji kraj Široke Kule.
Kao dječak otišao je s obitelji u Slavoniju.
Nakon smrti roditelja brigu o dječaku preuzima
stric iz Zagreba. Školovao se u Zagrebu
i završio slavistiku na Filozofskom fakultetu.
Još kao student prevodio je Petrisov kodeks
(1468.) pisan glagoljicom. Glagoljica će ostati
područje njegovoga zanimanja i nakon što
se zaposlio kao knjižničar u Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i neko vrijeme
bio i ravnatelj. Bio je suradnik u Hrvatskoj
enciklopediji (urednik M. Ujević). Kako je
bio ravnatelj u vrijeme II. svjetskoga rata
(1943. – 1945.) zamjerio se Nijemcima jer
nije dopustio postavljanje oružja na krov
knjižnice i prijenos nekih vrijednih knjiga
u Njemačku. Poslije su ga partizani optužili
za suradnju s neprijateljem pa je ostao
bez posla. Kasnije je radio u Gradskoj knjižnici
Zagreba. Bio je stručnjak za stare knjige.
Dobitnik je Kukuljevićeve povelje 1978. godine
Hrvatskog knjižničarskoga društva za unapređenje
knjižničarstva. Zaslužan je za spašavanje
hrvatskih knjiga poslije 1945. Osnivač je prve
dječje knjižnice u Hrvatskoj. Jedan je od osnivača
Društva prijatelja glagoljice. Objavljivao je
radove s glagoljaškom tematikom i potpisivao
se kao poslidnji lički glagoljaš. Preslovio je
veliki broj glagoljaških rukopisa. Značajan je
njegov prijepis latinskoga teksta djela Marka
Marulića De institutione bene vivendi (Pouke za
čestit život). Bio je ljubitelj prirode i planinarstva
te je objavljivao članke s tom tematikom.
DJELA: Biblioteke i njihovo uređenje (suautor), Zagreb,
1952. – Glagoljaške notarske isprave u gradskoj knjižnici,
Zagreb, 1966. – Ćirilski rukopisi u gradskoj knjižnici
u Zagrebu, Zagreb, 1967. – Osnutak djelatnosti glagoljskih
štamparija u i početkom 16. stoljeća, Zagreb, 1969. –
Anonimi i pseudonimi hrvatskih književnika, Građa JAZU,
knj.32, Zagreb, 1978. – Postanak hrvatskoga grba, Marulić
1, 1996., str. 60 – 62. – Priče s Harmice, Marulić 3, 1997., str.
616 – 522. – Postanak i prošlost Zagreba, Marulić 1, 1997.,
str.116 – 124. – Osnutak biskupije u Zagrebu 1094. godine,
Marulić 5, 1997., str. 977 – 983. – Crkveni redovi u starom
Zagrebu. Marulić 1, 1998., str.111 – 115. – Zaboravljeni
bibliotekari knjigoljupci, Marulić 3, 1999., str. 606 – 609.
LIT.: Vila Velebita, br. 25, Zagreb, 1994. V.G.P.
219