Leksikon_Licana

Medić
kontroverzna, iako darovita, pisca. Radio
je kao činovnik i novinar, a pjesme i publicističke
radove objavljivao je u listovima i
časopisima. Tiskana mu je zbirka pjesama
Različite pjesme prvog doba (1873). Izvještavao je
kao dopisnik s bugarskoga bojišta pri stožeru
ruske vojske za Rusko-turskoga rata (Narodni
list, 1877). Preveo je s rus. jezika Slovo o polku
Igorevom ili Pjesma o Igorevoj četi (1870), a s poljskoga
spjev A. Mickiewicza Konrad Wallenrod
(1871). Kritika ga je ocijenila kao vrsna znalca
hrv. jezika, uvrstivši ga među istaknutije književnike
pravaške struje.
DJELA: Različite pjesme prvog doba, Zagreb, 1873. – U
ruskom taboru 1877-1878, Beograd, 1879.
LIT.: A. Šenoa, Listak, Vienac, 1879, 31. – B. Krčmarić (I.
Stipac), O pjesniku Danilu Mediću, ibid., 31-33. – I. Krnic,
Danilo Medić, prvi pravaški pjesnik, Hrvat, 1907., 80-83.
– M. Živančević, Prilozi proučavanju hrvatske književnosti
XIX stoleća, Rad JAZU, knj.355, 1969. - A. Flaker,
Ukrajinska književnost u Hrvatskoj, Croatica, 1970., 1. R.
Preuzeto iz: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010.m, 3. (Ma-R), str.55., ur.
Velimir Visković
MEDIĆ, Mojo, zoolog, (Dobroselo, 18. X.
1855. – Zemun, prosinac, 1939.).
Osnovnu je školu završio u Dobroselu,
a realku je polazio u Gospiću i Karlovcu. U
realci u Rakovcu polagao je maturu 24. VII.
1873., zajedno s Nikolom Teslom. Prirodne
znanosti studirao je u Beču. Napisao je brojne
rasprave, popularne i stručne članke, a bio je i
sakupljač narodnog blaga. Znanosti je pridonio
skupljanjem narodne zoološke nomenklature,
terminologije i frazeologije. Objavio je
više od 80 književnih radova, a istaknuo se
kao pisac udžbenika iz zoologije. JAZU mu
je objavila Ihtiološke bilješke, Bodorka, Drugo
kolo ihtioloških bilježaka, a SANU Treće kolo
ihtioloških bilježaka. Jedna je vrsta trakavice po
njemu nazvana Taneia Medići Stossich. Objavio
je i više folklorističkih prikaza u Zborniku
za narodni život i običaje južnih Slavena,
a bio je i suradnik Akademijina Rječnika.
Znamenita je njegova zbirka ličkih ljekaruša
i ličkih igara. Motiviran Vrčevićevim Srpskim
narodnim igrama (1868.), zabilježio je i opisao
96 narodnih igara s područja Dobrosela i
objavio u Letopisu Matice srpske pod naslovom
Njeke narodne igre, do sada nepokupljene ili
drukčije opisane.
DJELA: Folklorističke dopune i sitniji prilozi, 1928. –
Zoologija, 1915. – Četiri ljekaruše, 1909. – Dodatak opančarskim
nazivima, 1896. – Poslednja grofica Brankovićka,
1889. – Čokotova uš ili filoksera, 1884.
LIT.: Ličke novine, god. I., br. 14, str. 8. – http://
drzavno2012.pgsri.hr/zadatak1/zabok/teslina_matura.
html. – http://www.nsk.hr/ispis-rezultata/ – Ante Cividini:
Moje Medića zbirka ličkih igara, Lički zbornik za 1936.
godinu, str. 93. – 97.I.M.
MESIĆ, Marko, svećenik, vojskovođa,
»osloboditelj Like«, (Brinje, oko 1640. –
Karlobag, 2. II. 1713.).
Podrijetlom iz plemićke obitelji Mesića,
dok mu je majka bila iz vojno-krajiške obitelji
Holjevac. Prema Radoslavu Lopašiću, po
svoj je prilici školovanje ostvario u franjevačkom
samostanu, a više vjerske škole u
Italiji. Za svećenika je zaređen 1664. Prvu
svećeničku dužnost obnašao je u rodnome
Brinju da bi 1678. bio imenovan senjskim
kanonikom. Često je ratovao u krajevima
pod osmanskom vlašću, zbog čega se
morao opravdavati 1676. u Rimu kod pape
Klementa X. Vjerojatno je sudjelovao i u
neuspjeloj pobuni Zrinskih i Frankopana,
ali je zbog nedostatka dokaza bio oslobođen.
Za Velikoga (Bečkoga) rata za oslobođenje
od Osmanlija (1683. – 99.) bio je
glavni vođa i organizator hrvatskih krajiških
postrojbi koje su pomagale ustanicima pod
vodstvom Ilije Smiljanića, Stojana Jankovića
i kneza Franja Posedarskog, protiv osmanske
vlasti u Lici i Krbavi. Zajedno s karlovačkim
generalom I. F. J. Herbersteinom
sudjelovao je u oslobađanju Like i Krbave
od osmanske vladavine 1689. Na ruševinama
drevne krbavske katedrale sv. Jakova
odslužio je misu zahvalnicu, prvu nakon
Krbavske bitke 1493. Imao je velik utjecaj
206