Leksikon_Licana

Asić
opet u Berlinu. Proglašenjem NDH vratio se
u Zagreb i 12. IV. 1941. postao član privremenog
državnog vodstva, a nakon povratka
Ante Pavelića iz Italije 16. IV., imenovan je
ministrom unutarnjih poslova. Sudjelovao
je u potpisivanju Rimskih ugovora te pratio
Pavelića u posjetu Hitleru. Oženio se 14. XI.
1941. Anom Mariom Heidler iz Innsbrucka
s kojom je imao petero djece. Početkom
listopada 1942. napustio je mjesto ministra
unutarnjih poslova i preuzeo dužnost ministra
pravosuđa i bogoštovlja. Od 29. IV. do
1. X. 1943. ponovo je obnašao dužnost ministra
unutarnjih poslova. Od 11. X. 1943. pa
do kraja NDH bio je državni prabilježnik –
čuvar državnog pečata. Zagreb je napustio 6.
V. 1945. zajedno s ostalim članovima Vlade
i sklonio se u Austriju. Britanci su ga zatvorili
u logor Spittal na Dravi zajedno sa skupinom
ministara i ostalih državnih dužnosnika.
Iz britanske zone u kojoj se nalazio logor,
prešao je u američku zonu, potom u francusku
gdje mu se nalazila supruga s djecom.
Uspio je nabaviti krivotvorene švicarske
dokumente na ime Aloisa Anicha i otišao u
Irsku. Godine 1948. sa suprugom i troje djece
došao je u Kaliforniju i pod pravim imenom
radio u bratovoj firmi. Državna komisija za
utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača
proglasila ga je ratnim zločincem u srpnju
1945. zbog krivnje za masovno uništenje
Srba, Židova i Roma. Vlada FNRJ je 29. VIII.
1951. postavila zahtjev SAD-u za njegovo
izručenje. Nakon toga došlo je do sudskog
procesa u Los Angelesu koji je trajao sedam
godina, no okončan je odbijanjem jugoslavenskog
zahtjeva. Nakon što je Jugoslavija
zahtjev za njegovo izručenje ponovila, uhićen
je 14. XI. 1984. Ponovo je pokrenut sudski
proces i višemjesečni zatvor. Nakon procesa
izručen je jugoslavenskim vlastima. Ukrcan je
na aerodromu u New Yorku noću između 11.
i 12. II. 1986. i dopremljen u Zagreb. Suđenje
u Zagrebu počelo je 14. IV. 1986. Zagrebački
Okružni sud osudio ga je na smrt, no presuda
nije izvršena zbog njegovog zdravstvenog
stanja i duboke starosti. Umro je u siječnju
1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.
Ne zna se gdje je pokopan.
LIT.: J. Blažević: Tražio sam crvenu nit, Zagreb, 1976,
str. 25 – 26. I. Brlić: Lička i senjska građanska društva
1835. – 1945., Zagreb, 2017., 195 – 196. – M. Colić:
Tako zvana Nezavisna Država Hrvatska, Beograd, 1973.
– F. Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska
1941. – 1945., Zagreb, 1977. – B. Krizman: Ante Pavelić
i ustaše, Zagreb, 1976. – Hrvatski biografski leksikon,
1 (A – Bi), Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav
Krleža, Zagreb, 1983. – Hrvatska enciklopedija, 1 (A –
Bd), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1999.
J.K.i I.B.
ASIĆ, Ante (Slavko), sportski djelatnik,
glazbenik i muzikolog-amater, (Gospić, 4.
VI. 1925.).
Treće je od petero djece Marije i Jure
Asića. U Gospiću je pohađao osnovnu školu
i gimnaziju, a s nepunih 16 godina nastavio
je školovanje u Zagrebu, u Domobranskoj
zastavničkoj školi, koju nije uspio završiti.
Preživio je stradanja na Bleiburškom
polju i Križnom putu. Zahvaljujući stjecaju
okolnosti, u jesen 1945. počeo je pohađati
Višu sportsku školu, ali je zbog nedostatka
kadrova, u kasnu jesen iste godine, upućen
kao nastavnik tjelesnog odgoja na gimnaziju
Nikola Tesla u Gospiću. S rukometnom
loptom donesenom iz Zagreba, počeo je
trenirati rukomet, do tada nepoznati sport
u Gospiću. Na rukometnom prvenstvu
Hrvatske u Zagrebu 1946. Gospićanke su
bile jedine rukometašice i bile su bez konkurencije.
Njegovim je nastojanjem Gospić
postao kolijevka hrvatskog ženskog rukometa,
u kojem su uskoro igrala i košarka,
odbojka, stolni tenis, bile aktivne sekcije
za sportsku gimnastiku (mušku i žensku),
organizirana atletska natjecanja i dizanje
utega. Bio je trener gimnastičara i hrvača,
a zimi je podučavao i organizirao alpsko i
klasično skijanje. Osim sportskim, sudjelovao
je i u kulturnim zbivanjima. Kao pjevač
18