Leksikon_Licana

Starčević
đakovačkim biskupom Josipom Jurjom
Strossmayerom zbog njegove jugoslavenske
politike i dobrih veza sa srpskim vladarima.
Ipak, potkraj života, 10. VI. 1893., sastao se i
pomirio s biskupom u Krapinskim Toplicama.
Bio je inače u sukobu s vrhom Katoličke
crkve u Hrvatskoj zbog nemara prema običnom
puku i podržavanja vlasti stranaca, no
sam je bio vjernik. Njegov ugled u narodu
osobito je došao do izražaja izgradnjom
Starčevićeva doma u Zagrebu, reprezentativne
palače na današnjem Starčevićevu trgu,
koju mu je poklonio hrvatski narod. Kamen
temeljac doma položen je na svečanosti 26.
VI. 1894., a on se u dom uselio godinu dana
kasnije. Živio je, kao i cijeli život, u skromnom
prostoru doma, ali ne zadugo. Umro
je 28. II. 1896., a uz njega su bili sinovac Mile
Starčević te poznati književnik i pravaš
Evgenij Kumičić sa suprugom Marijom.
Pokopan je dva dana nakon smrti, 1. III.
1896., u seoskoj odjeći i opancima, na groblju
u prigradskom selu Šestine pokraj Zagreba;
nije svirala glazba, a ispratio ga je katolički
svećenik. No, bio je to sprovod s oko trideset
tisuća ljudi i oko dvadeset tisuća promatrača,
kakav je Zagreb vrlo rijetko vidio. Na grobu
je 11. X. 1903. postavljen, uz podjednaku
svečanost, velebni spomenik, rad poznatog
kipara Ivana Rendića. Nakon smrti dobio je
počasni naziv Otac Domovine – najčasniji
naziv koji nekome može dati njegov narod i
domovina zbog iznimnih zasluga za narodno
dobro. Tim nazivom Antu Starčevića se iz
poštovanja označava i danas.
Ostala djela: Nekolike uspomene (1870.), Na čemu
smo (1878.), Pisma Magjarolacah (1879.), Nagodbe (1880.),
Jubilei (1888.), Najnovija davorija (1893.), Djela dra Ante
Starčevića (I–III, 1893. – 94.), Iztočno pitanje (1899.),
Izabrani spisi (1943.), Misli i pogledi (1971.), Politički spisi
(1971.), Književna djela (1995.), Govori (1996.).
LIT.: Hrvatska opća enciklopedija 2006., – Bežen Ante
i Mataija Ivica: Ante Starčević, vodič kroz život, djelo i
ostavštinu, Državni arhiv u Gospiću, 2009. – Hrvatska
književna enciklopedija 4 (S – Ž), LZMK, Zagreb, str. 138
– 139. A.B. i I.M.
STARČEVIĆ, Ante, kipar, (Zagreb, 29.
VIII. 1933.– Zagreb, 2. XI. 2007.).
Potječe iz zagrebačke grane loze Ante
Starčevića. Sin je Mate Vene Starčevića,
zagrebačkog gradonačelnika u vrijeme
Banovine Hrvatske. Završio je kiparstvo na
Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
kod Frana Kršinića. Sudjelovao je u više od
dvjesto, a sam je izlagao u petnaestak samostalnih
izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
Njegovi radovi nalaze se na više od 80 lokacija,
a u njima se jasno prepoznaje njegovo
podrijetlo. Autor je brončanih vrata na šibenskoj
katedrali, sakralnih djela u crkvama u
Mariji Bistrici, Visokom i dr. Nekoliko radova
u bronci te crteži i grafike nalaze se u Muzeju
Like u Gospiću. U Pučkom otvorenom učilištu
u Gospiću je njegova bista pretka Ante
Starčevića, a odljev te biste je u Osnovnoj
školi dr. Ante Starčevića u Klancu. Radio
je u drvetu, bronci, gipsu i terakoti, a ogledao
se i u slikarstvu, medaljarstvu, grafici,
slikanju vitraja… Skulpture su čistih formi,
a najčešće su to poprsja najpoznatijih ličnosti
iz naše povijesti i kulture te sakralni likovi.
Ubraja se u umjetnike preokupirane obilježjima
hrvatskog identiteta i sakralnim temama.
Jedan je od osnivača Ličkog likovnog anala
(1966.). Cijelog života trpio je zbog obilježenosti
rodoljubljem. Tako je 1981. osuđen na
šezdeset dana zatvora zbog mozaika s likom
271