Leksikon_Licana

Budisavljević
ambijente intelektualnih krugova autor opisuje
u romanima Sonata u d-molu (1994) i Atelje
(1994). Objavio je roman na kajk. književnom
jeziku I norija je meštrija (1994) i humoristički
roman Dokumentarac (2001).
DJELA: Lipe su procvale, Zagreb, 1953. – Mećava, Zagreb,
1954. – Klupko, Zagreb, 1955. – Na trnu i kamenu, Zagreb,
1959. – Tišina! Snimamo!, Zagreb, 1961. – Dlanom o dlan,
Zagreb, 1965. – Kolo, Zagreb, 1966. – Žedan izvor, Zagreb,
1968. – Nakot Balabana, Zagreb, 1970. – Povratnik, Zagreb,
1970. – Izabrana djela, PSHK, knj.146, Zagreb, 1977. –
Kajkavije, Zagreb, 1987. – Karanova sofa, Zagreb, 1990. –
I norija je meštrija, Zagreb, 1994. – Atelje, Zagreb, 1994. –
Sonata u d-molu, Zagreb, 1994. – Moja domovina, Zagreb,
1994. – Nailaze vode, Zagreb, 1996. – Kobna mržnja,
Zagreb, 1997. – Uzvitlane strasti, Zagreb, 1998. – Pjesničko
četveroknjižje, Zagreb, 2002. – Kaj je, je!, Varaždinske
Toplice, 2002. – Nevrijeme, Varaždinske Toplice, 2005. –
Močvara, Varaždinske Toplice, 2008.
LIT.: S.Mihalić, Lirska Traženja Pere Budaka, u kn.
P.Budak, Igrali se konji vrani, Zagreb, 1977. – N.Batušić,
Tri knjige hrvatskih dramatičara, Scena, 1977.2, - B.
Hećimović, Pero Budak, u kn., Izabrana djela, PSHK,
knj, 146, Zagreb, 1977. – S. Težak, Kajkavski roman Pere
Budaka, Kaj, 1997. M.Šicel
Preuzeto iz: Hrvatska književna enciklopedija, Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010., 1. (A-GI), str. 234., ur.
Velimir Visković
BUDISAVLJEVIĆ, Bude, (Prijedorski;
pseud. Milutinov, Stari graničar, Jefta R.,
Prijedorski pl. Bude, B. plemeniti B.), književnik,
(Bjelopolje kraj Korenice, 29. VII.
1843. – Zagreb, 22. I. 1919.).
Gimnaziju pohađao u Senju, maturirao
u Rijeci (1860). Nakon završetka krajiškoga
upravnoga tečaja u Beču, razne vojničke
dužnosti obavljao je u Ogulinu, Oštarijama,
Primišlju, Bereku i Zagrebu. God. 1871.
bio je veliki bilježnik u Bjelovarskoj županiji,
potom u Vinkovcima i Ogulinu; podžupan
u Rumi, veliki župan u Bjelovarskokriževačkoj
županiji (1884.), Ličko-krbavskoj
županiji u Gospiću (1889.) i 1901. u Zagrebu.
Bio je zastupnik u Srpskome narodno-crkvenom
saboru u Srijemskim Karlovcima. Prvu
pripovijetku, Petar Gavran mrke sreće, objavio
je 1869. u Viencu. Objavljivao je prozu i
u Brankovu kolu, Letopisu Matice srpske, Nadi,
Savremeniku i dr. Iako generacijski pripada
književnom razdoblju realizma, svojom je
prozom, tematski i izražajno, uglavnom ostao
u granicama žanra tzv. hajdučko-turske novelistike.
Pisac zavičajne provenijencije, svojim
crticama i pripovijetkama tematski je vezan
pretežito uz seoske ambijente rodne Like
te se drži utemeljiteljem tzv. ličke proze (S
ličke grude, 1913.). pod snažnim utjecajem nar.
proznoga stvaralaštva često se koristio motivima
narodnih običaja, praznovjerja i fantastike,
a nerijetko se služio humorom ličke
seoske sredine. Motivi hajdučkoga života bili
su mu bliski po tome što je u Lici hajdučija
još postojala u njegovo doba. Junaci pripovijedaka
uglavnom su seljaci, ispaćeni teškim
životom. Njegov je izraz jednostavan, neopterećen
metaforikom, sažet, ali istodobno slikovit
i uvjerljiv u opisu i konstruiranju fabula
te u realističkom ocrtavanju protagonista. U
jezičnom je pogledu, naročito u početku stvaralaštva,
bio pod utjecajem svojega učitelja
F. Kurelca i njegove Riječke filološke škole.
Zapažanja o piscima i kulturnim djelatnicima
svojega doba (I. Trnski, A. Šenoa, I.
Perkovac, F. Kurelac) objavio je u knjizi Iz
mojih uspomena (1918.). Studiju o L. Vukeliću
napisao je 1882., priređujući njegovu zbirku
Književno cvieće Lavoslava Vukelića. U rukopisu
je ostavio autobiografske bilješke Pomenci iz
moga života.
65