Leksikon_Licana

Grospić
ili društava te držao popularna predavanja
kako bi se podigla svijest o zdravlju. Bio je
neumoran u društvenom radu kao predsjednik
Ličke štedionice, član Odbora hrvatske čitaonice
Lička vila, odbornik podružnice Društva
crvenog križa i član odbora Glazbenog društva u
Gospiću. Svojim člankom Mali putokaz u borbi
protiv tuberkuloze u županiji Ličko-Krbavskoj
1920., predlagao je preventivne mjere i način
suzbijanja bolesti povećanjem bolničkih kapaciteta.
Svjestan mogućnosti i uvjeta u tadašnjoj
Županiji, prije provedbe skupog projekta
zalagao se, da se za područje svake općine
urede stacionari za tuberkulozne, a kao humanist
pretpostavlja socijalni vid zdravstvene
zaštite za one slabijeg imovnog stanja.
LIT.: Dugački, V.: Istaknuti lički liječnici, u, Udio Like u
prirodnim znanostima i privredi, SO Gospić, Hrvatsko
prirodoslovno društvo, Gospić 1978., str. 113 – 126 (117).
T.K.
GROSPIĆ, Ferdo, ortoped, akademik i
pionir hrvatske sportske medicine, (Gospić,
13. XII. 1893. – Zagreb, 27. X. 1983.).
Jedan je od šestoro djece gospićkog okružnog
liječnika dr. Ferde Grospića st., čiji je otac
kao nadlugar došao iz Sudeta. U Gospiću je
završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju,
a Medicinski fakultet u Innsbrücku. Studij je
prekinuo zbog I. svjetskog rata, a po njegovom
završetku nastavio na Karlovom sveučilištu
u Pragu gdje je diplomirao 1920. Radio je u
bolnicama u Pakracu i Ogulinu, a od 1924. u
Zakladnoj bolnici u Zagrebu kao asistent prof.
dr. Božidara Špišića. Primarius je postao već
1927., a vodstvo bolnice preuzeo 1930. Nakon
rušenja bolnice 1931. prešao je u Ortopedski
odjel Zakladne bolnice Sv. Duh, gdje je postao
ravnatelj. Osobito sklon kirurškoj ortopediji,
uveo je niz operacija, novosti u tadašnjoj medicini.
Umjesto konzervativnog liječenja (gips,
korzet, oblozi) Grospićeva škola se priklonila
kirurškim metodama liječenja. Pored operativnih
zahvata na kralježnici, kuku i laktu uveo
je operacije na koljenu, te liječenje svježih i
zanemarenih ozljeda. Znanstveni i stručni
rad usmjeravao je osobito na ozljede meniska
(polukružna hrskavica između zglobova), na
operativno liječenje prirođenog iščašenja kuka,
izvodeći vlastitu operativnu metodu, a posebno
vodeći računa o ranoj dijagnostici i ranom liječenju,
koje jedine obećavaju puni uspjeh. Prve
ozljede meniska operirao je uspješno već 1930.
Prije njega takve su ozljede bile tragične, jer
se ozlijeđeni sportaš, osobito nogometaš, više
nije mogao vratiti sportu. Uspješno operirajući
vrhunske sportaše (nekoliko stotina),
stekao je veliku popularnost u Hrvatskoj,
bivšoj Jugoslaviji i svijetu. Osim nogometaša
operirao je i neke vrhunske gimnastičare,
baletne plesače i dr. Operirao je tisuće djece
rođene iščašenih kukova i tisuće drugih pacijenata.
Redoviti profesor Medicinskog fakulteta
u Zagrebu postao je 1948. Usavršavao se
u Parizu, Beču, New Yorku, a stečena znanja
obogaćivao je vlastitim spoznajama i uspjesima
stvorivši u Zagrebu i Hrvatskoj modernu
ortopediju, koja je zahvaljujući njemu značajno
proširila ugled zagrebačke ortopedske škole i
zagrebačke ortopedske klinike. Njegov učenik
je i akademik Marko Pećina, također Ličanin,
jedan od najistaknutijih stručnjaka za koljeno.
Za svoje uspjehe dobio je brojna ugledna
domaća i međunarodna priznanja. Dne 1. IV.
1966. proglašen je počasnim članom Zbora
128