Leksikon_Licana

Pribina
kršu. Bio je istinski ljubitelj prirode, zaštitar i
istraživač Velebita.
LIT.: http://sumlist.sumari.hr/198005.pdf#page=109 –
http://www.cro-eu.com/forum/index.php?tpis=2288.0
– http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.
php?p=89390 I.M.
PRIBINA, prvi poznati hrvatski ban, (X. st.).
Živio je sredinom X. st., a pretpostavlja
se da je rođen negdje na području planinskog
dijela Hrvatske (banska Hrvatska), tj. području
županija Like, Gacke i Krbave. Te su županije
imale poseban status i njima su sve do
Tomislavova ujedinjenja Primorske i Panonske
Hrvatske gotovo samostalno upravljali banovi.
Od Pribine pa dalje, do izumrća Trpimirovića,
banovi su praktično kraljevi suvladari. I čuveni
bizantski car Konstantin Porfirogenet (913. –
979.) spominje Pribinu u svom djelu O upravljanju
carstvom: »Veliku moć i množinu naroda
imaše Hrvatska za vrijeme arhonta Krasimira.
Pošto ovaj umre, a njegov sin Miroslav vladaše
četiri godine, od ruke bana Pribine pogibe
i u zemlji nasta raskol i razdor veli, umanji
se broj i konjanika i pješadije…«. Vjekoslav
Klaić u prvoj knjizi Povijest Hrvata za Pribinu
navodi sljedeće: »Krešimir, kojega su njegovi
potomci nazvali Starijim za razliku od njegova
nasljednika istog imena, umre oko 945. još
u najboljim godinama, te ostavi za sobom
više nedoraslih sinova. Najstarijeg Miroslava
zapadne kraljevsko prijestolje. No kako bijaše
on još malodoban, upravljaše za njega kraljevstvom
bjelohrvatski ban Pribina koji je banovao
još za oca mu Krešimira. Ban Pribina
pomami se za krunom te uze raditi djetetu o
glavi. I pođe mu nedjelo za rukom. Mlađanog
Miroslava dade nakon četiri godine ubiti, a
nato se sam nametne Hrvatskoj za vladara.
Tim činom rastepe nevrijedni Pribina hrvatsku
državu…«. Poslije su povjesničari opovrgnuli
većinu Klaićevih tvrdnji. Krešimir Prvi
(po Klaiću Stariji) nije imao više sinova (vjerojatno
je mislio tri i više) nego samo dvojicu:
Miroslava i Mihajla Krešimira. Miroslav nije
bio dijete kad je postao kralj, a Mihajlo je
bio oženjen lijepom i pobožnom Jelenom iz
ugledne zadarske patricijske obitelj Medijevaca.
Pribina se nije nametnuo za vladara. Mlađi
brat očito je bio nezadovoljan pa mu je želio
preoteti krunu. Dinastičke borbe između braće
bile su tada i poslije vrlo česte i u istočnoj i
u zapadnoj Europi, pa ni Hrvatska nije bila
imuna od takvih nevolja, osobito kad bi vladar
iza sebe ostavio više sinova. Takve borbe u
pravilu su slabile moć države i susjedne su
zemlje uvijek iskorištavale takve prilike da
se domognu dijelova zemlje ili zauzmu cijelu
državu. U tim dinastičkim prijeporima Pribina
je stao na stranu mlađeg brata. Najvjerojatnije
je Miroslav zadirao u neke banske privilegije ili
je možda pokušao nešto mijenjati u Pribininim
županijama gdje se on osjećao gotovo kao
samostalni vladar. Nije želio dopustiti da se
smanji udio banova u kreiranju državne politike
pa je poveo ustanak protiv, po njegovu
mišljenju, slabog kralja. Podatci iz tog vremena
vrlo su oskudni. O nekim bitkama između
kraljeve vojske i Pribine nema zapisa, ali su
u zemlji bili nemiri i sukobi. Jedino se zna
da je Miroslav ubijen negdje kod kraljevskog
grada Knina. Je li ubijen iz zasjede dok je
sa svojom svitom nekamo išao, je li ga ubio
netko iz pratnje potplaćen od protivničke
struje ili u sukobu svoje i Pribinine vojske,
ne zna se. Zna se samo da je Pribina ne prijestolje
doveo mlađeg brata koji je u povijesti
zabilježen kao Mihajlo Krešimir Drugi. Već
i sama činjenica da može dovesti na prijestolje
čovjeka koji mu odgovara, govori dovoljno
o Pribininoj moći. Povjesničari se slažu da je
u zemlji izbio građanski rat i da su taj rat ili
unutrašnje nemire iskoristile susjedne zemlje.
Od Hrvatske se polako počinju odvajati pojedini
dijelovi. Najprije su otpali otoci Brač,
Hvar i Vis i svrstali se pod tada samostalnu
Neretvansku oblast, prije poznatu pod nazivom
Paganija koja je vodila žestoke bitke s
Mlečanima na moru. Otpali su i neki dijelovi
Bosne, a dalmatinski otoci i gradovi ponovo su
242