Leksikon_Licana

Medarić
Osijek, 2000.; Janjevo: sedam stoljeća opstojnosti Hrvata
na Kosovu, Zagreb, 2000. (suautor Nikola Čolak).; Popis
sandžaka Požega 1579. godine, Osijek, 2001.; Karlobag
1251.-2001., Karlobag, 2001.; Spomenica Matice hrvatske:
1842.-2002., Zagreb, 2004. (suautor Josip Bratulić).;
Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti, Valpovo-
Osijek, 2004.; Osnivanje vojne granice u Slavoniji 1702.
godine, Osijek, 2005.; Putokaz jednog života: autobiografske
zabilješke, Osijek, 2013.; Hrvati i Osmansko Carstvo,
Zagreb : Golden marketing, 1998. (Rijeka : Tiskara Rijeka).
LIT.: http://www.historiografija.hr/news.php?id=4330
(posjećeno 20.08.2017.). – http://ww.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=39655
(posjećeno 20.08.2017.), – Marina
Vinaj, Vera Erl i Marija Šafar: Bibliografija radova dr.sc.
Ive Mažurana, Književna revija: časopis za književnost i
kulturu, 54, 3(2014). 202-215. I.B.
osječke i slavonske povijesti. U vremenu od
1960. do 1970. bio je zaposlenik Historijskog
arhiva u Osijeku. Na mjesto urednika za povijest
u Školsku knjigu u Zagreb prelazi 1970.,
gdje ostaje do mirovine 1994. Najznačajniji
je kao povjesničar srednjovjekovnog i rano
novovjekovnog Osijeka i Slavonije. O njegovom
životu i radu u Osijeku je u prosincu
2013. održan znanstveni skup Doprinos dr.
sc. Ive Mažurana hrvatskoj historiografiji te je
tom prigodom dobio najveću nagradu za
svoj rad, postao je počasni građanin grada
Osijeka. Osim znanstvenih djela autor je i
nekoliko dječjih priča. Svom zavičaju odužio
se do danas jedinom monografijom mjesta
Karlobag.
DJELA: Srednjovjekovni Osijek: od rimske Murse do
turskog Osijeka, Osijek, 1962. Najstariji zapisnik općine
Osijek - Tvrđa od 1705. do 1746 godine. Uvod u historiju
Osijeka XVIII stoljeća, Osijek, 1965.; Popis zapadne i srednje
Slavonije 1698. i 1702. godine, Osijek, 1966.; Građa
o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije: 1867-1894.,
Osijek, 1967.; »Rješenja Zemaljske uprave za Slavoniju
1738-1742«, Osijek, 1970. (Građa za historiju Osijeka i
Slavonije, knj. 3).;Osijek, 1971. (2. dop. izd. 1978.); Čudesa
Ivana Kapistrana Ilok AD 1460., Osijek, 1972.; Stanovništvo
Osijeka: 1693-1703., Osijek, 1974.; Urbanistički razvoj i
spomenički značaj osječke Tvrđe, Osijek, 1974.; Popis naselja
i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Osijek, 1988.;
Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema
nakon osmanske vladavine 1698. i 1702.godine, Osijek,
1989.; Srednjovjekovni i turski Osijek, Osijek-Zagreb,
1994.; Osijek na obalama stoljeća, Osijek, 1997.; Hrvati i
Osmansko Carstvo, Zagreb, 1998.; Grad i tvrđava Osijek,
MEDARIĆ, Jure, ekonomski geograf i
sveuč. prof., (Sisak, 15. VIII. 1911. – Zagreb,
17. VII. 1984.).
Sin je Marka i Magdalene rođ. Vuković
iz Križpolja (Jezerane, Brinje). Osnovnu
školu i realnu gimnaziju pohađao je u Sisku,
a nakon mature 1931. upisao je studij na
Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi
u Zagrebu, na kojoj je diplomirao 1934.
stekavši titulu ing. ekonomije. Prvo zaposlenje
našao je u zastupstvu filmske kuće
Metro-Goldvin Mayer. Nakon odsluženja
vojnog roka, zaposlio se 1937. u tvrtki Shell
d.d., gdje je radio u prodajnom odsjeku sve
do njegove nacionalizacije 1946. U prekidu
rada kod Shella (1941./1942.) radio je u Uredu
za obnovu privrede (Državna riznica). Nakon
nacionalizacije Shella kratko je vrijeme
radio u kemijskoj radionici Lasta u Zagrebu
(1946.) te nastavio studij prava upisan još
prije početka rata. Na Pravnom fakultetu
u Zagrebu diplomirao je 1948. Iste godine
odlazi na rad u Rafineriju nafte u Rijeci, gdje
je ostao dvije godine na dužnosti rukovoditelja
plansko-privrednog sektora. Istodobno
je radio kao nastavnik, a potom i kao direktor
Radničkog tehnikuma, te kao nastavnik u
novoosnovanoj Višoj pomorskoj školi u Rijeci.
God 1950. prešao je u Ekonomski fakultet
u Zagrebu, na mjesto predavača ekonomske
geografije. Predajući niz predmeta iz
204