Leksikon_Licana

Varićak - keranović
je Hrvatsku upravo s tim suvenirom. Za
vrijeme Univerzijade 1987. u svojoj maloj
radionici otvorio je prvi i najmanji muzej
pisaćeg pribora na svijetu, koji je bio vrlo
posjećen. Velike svjetske televizijske kuće su
kod njega u radionici snimile priču o penkali,
o kulturi pisanja, o ljepotama Hrvatske i
time su je promovirale u svijetu. Usput,
bio je začetnik ideje Zlatna kuna, priznanja
Hrvatske gospodarske komore. Od mladosti
je bio veliki ljubitelj prirode, pasionirani
planinar, a iznad svega volio je Liku i Kosinj.
Ponosio se svojom obiteljskom lozom koja je
u 18/19. st. davala časnike, a u 19/20. st. iz
nje su potekli slavni znanstvenici: Vladimir
Varićak, matematičar, Bogdan Varićak, botaničar,
akademik Teodor Varićak, histolog i
niz intelektualaca. Zbog ljubavi prema zavičaju,
precima i osobne intelektualne znatiželje,
postao je strastveni istraživač Like,
njezine povijesti, kulturnog naslijeđa i pokretač
ili aktivni sudionik nekih ovdašnjih zbivanja.
Napisao je desetke članaka i intervjua o
ljepoti, povijesti i mogućnostima kvalitetnije
budućnosti Kosinja, kao jedne od najljepših
dolina planinskog tipa uz obale Mediterana. S
Brankom Šeparović snimio je u Kosinju 2003.
emisiju Škrinja. S kosinjskim temama bio je
predavač na kongresu Hrvatskih voda (Osijek,
2002. i međunarodnom kongresu u Opatiji
2006.). Na simpoziju o identitetu Like održanom
u Gospiću 2007. sudjelovao je s radom
Pisani kamen – najstariji vodnogospodarski zapis,
koji je objavljen u istoimenom zborniku. Riječ
je o odluci Rimskog suda o korištenju vrela
dvaju ilirskih plemena, uklesanoj u Begovači,
u stijeni, 30. – 70. god. poslije Krista. Neki
Varićakovi radovi i elaborati predstavljeni su
javnosti, ali nisu objavljeni. Podugačak je niz
njegovih domoljubnih i zavičajnih doprinosa:
god. 1991. organizirao je u Zagrebu Ratne
zidne novine – u deset velikih izloga prodavaonica
oko Trga bana Josipa Jelačića postavljene
su fotografije s bojišnica, kako bi se
javnost bolje upoznala sa stradavanjima ljudi i
razaranju crkava i drugih spomenika kulture;
nakon Oluje organizirao je svečani doček
velikog broja Kosinjana i svečane sv. mise:
zahvalnicu svim braniteljima i zadušnicu za
sve poginule diljem Domovine. Pokrenuo je
niz akcija za poboljšanje života i zadržavanje
žitelja Kosinja: organizirao je projektiranje
i prva sredstva za izgradnju vodovoda
od Janjča do kosinjskog mosta dužine 9.888
m. (1996.); naporima i ustrajnošću uspio je
cestu preko Velebita (Rudinka-Krasno)
svrstati u županijske ceste i osigurati njeno
asfaltiranje (1998.); osigurao je sredstva za
čišćenje ponora rijeke Like i time kraće trajanje
poplava (1997.); objedinio je ljude dobre
volje 12 različitih struka za obnovu i zaštitu
»pisanog kamena«, čišćenje okoliša, gradnju
i postavljanje informativnog stupa, gradnju
nadstrešnice s klupama te osigurao donatore
za sve radove i buduću brigu oko »kamena«
(1999.); kao predsjednik obnovio je i reorganizirao
Lovačko društvo Orao – Kosinj,
njegove objekte i okoliš (2001.); u Kosinju
je našao najstariju lozu i vinograd rijetkih
sorta grožđa za hladna podneblja i to objavio
u novinama (ekspertizu dao prof. dr.
Nikola Mirošević s Agronomskog fakulteta
); u Hrvatskom kulturnom klubu u Zagrebu
organizirao je izložbu svojih umjetničkih
fotografija Kosinja i tkanih lanenih ručnika,
za čiju je buduću izradu pronašao sortno
sjeme kosinjskog lana (2001.) godine. Veliki
doprinos dao je župnoj crkvi sv. Antuna
Padovanskog u Gornjem Kosinju (projektiranje,
obnova zgrade, vanjsko osvjetljenje,
obnova orgulja, darovanje oltarnika, organiziranje
svečanih sv. misa, koncerata najuglednijih
umjetnika i dr.). u crkvi sv. Ivana
Krstitelja u Donjem Kosinju, organizirao
je koncert s prvacima opere HNK Zagreb.
Mnogim Kosinjanima je materijalno pomagao
nakon poplava, mnogim ljudima posredovao
kod liječenja i zaposlenja. Bio je entuzijast
i humanist, kakvih je malo u novije
vrijeme.
320