Ekumenski zbornik 2006/07

kršćani postali su svjesniji otajstva Krista.” (RH-Redemptor hominis 11: Okružno
pismo pape Ivana Pavla II.).
3. Taj novi stav dobio je ime dijalog. Toj riječi, što je mjerilo i ideal, puno značenje u
Crkvi dao je Pavao VI enciklikom “Ecclesiam suam” (6. 8. 1964). Od tada je postala
često prisutnom na saboru i u crkvenom jeziku. Ona ne označuje samo razgovor,
već i sveukupnost međuvjerskih, i to pozitivnih i konstruktivnih odnosa s
osobama i zajednicama drugih religija, a u svrhu uzajamnog upoznavanja i
međusobnog obogaćivanja.
4. Kao institucionalni znak te spremnosti na razgovor i susret sa sljedbenicima drugih
vjerskih predaja u svijetu, sam je Pavao VI u vrijeme održavanja Drugog vatikanskog
sabora, na dan Duhova 1964. osnovao Tajništvo za nekršćane (Secretariatus pro
non Christianis), i ono se razlikuje od Sv. Zbora za evangelizaciju naroda. Uredba
“Regimini Ecclesiae” ovako je označila njegove zadatke: “Tražiti metodu i putove da
se uspostavi prikladan dijalog s nekršćanima. Radit će stoga na tome da kršćani
ispravno upoznaju i pravo cijene nekršćane, a nekršćani, pak, da prikladno upoznaju
i cijene kršćansku nauku i život.” (AAS-Acta Apostolicae Sedis-Dokumenti
Apostolske Stolice 59, 1967, str. 919–920).
5. U 20 godina od objavljivanja enciklike “Ecclesiam suam” i od osnivanja Tajništva,
ono je, na svojoj plenarnoj sjednici, ocijenilo iskustva dosadašnjeg dijaloga u Crkvi i
osvrnulo se na stavove Crkve prema drugim vjernicima, a posebno na odnos što
postoji između dijaloga i poslanja.
6. Teološki pogledi ovog dokumenta nadahnuti su Drugim vatikanskim saborom i
crkvenim učiteljstvom koje je nakon toga uslijedilo. Dalje teološko produbljivanje,
razumije se, uvijek je poželjno i neophodno. Ovo razmišljanje, potaknuto i obogaćeno
iskustvom, prvenstveno ima pastoralni značaj; želja mu je da promiče evanđeoski
duh u odnosu prema drugim vjernicima s kojima kršćani zajedno žive u gradu, na
poslu i u obitelji.
7. Ovim dokumentom želimo pomoći kršćanskim zajednicama, a osobito njihovim
predvoditeljima, da žive u skladu s naputcima Sabora i nudimo im putokaz za
rješavanje teškoća što mogu nastati iz zadaće evangelizacije i dijaloga, suprisutnih u
poslanju kršćanina. A članovi drugih religija moći će bolje shvatiti kako Crkva na njih
gleda i kako se prema njima želi ponašati.
(Tajništvo za nekršćane pri Svetoj Stolici, a dokument je štampan i na hrvatskom
jeziku; izdavač: KS, Zagreb 1985, dokument 73)
2. BOGOSLUŽENJE
Mesto, način i značaj
U pracrkvi je bogoslužno mjesto bila svaka obiteljska kuća. Bogoslužje se sastojalo
od čitanja Božje riječi i sudjelovanja u sakramentima. Nakon Konstantina Velikog
prešlo se u rimske bazilike, koje su prilagođene bogoslužnom prostoru. Kasnije su
građene crkve u kojima se bogoštovlje obavlja oko oltara, koji je sjedište prostora i
simbol Krista. Bogoslužje se odvija na narodnom jeziku i za katolike je od životnog
značaja. Svaki katolik je svjestan da je on crkva, da mu je obitelj crkva, ali i da se
crkva događa na bogoslužju koje nije “sveto skazanje” nego stvarno događanje
susreta Boga i čovjeka. Bez bogoslužja katolik nije vjernik.
Hramovi: detaljnije o mestima bogosluženja, njihovom značaju i izgledu