You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
8. SMRT I OBIČAJI ŽALOSTI<br />
Odnos prema smrti<br />
Smrt je stvarnost o kojoj nitko nema iskustvo dok je živ, i zato je često tabu tema.<br />
Međutim, smrt je stvarnost kao i život. Crkva vjeruje da ovaj način umiranja ne bi<br />
postojao da nije bilo istočnog grijeha. Pošto je materijalni svijet prolazan, vjerojatno bi<br />
i smrt postojala, ali bez grijeha ne bi postojala njena strava. Naša uzemljenost u<br />
materijalni način življenja i razmišljanja čine nam smrt strašnom jer nam se čini da<br />
nestankom našeg materijalnog bića sve propada. Međutim, duhovnost i vjerska<br />
zrelost nam pomažu da smrt prihvatimo kao prijelaz iz jednoga u drugi način<br />
bivstvovanja. Krist nas je otkupio od smrti i uskrsnuvši iz mrtvih otvorio nam vječni<br />
život. Stoga je za kršćanina smrt ozbiljno iskušenje, ali nije beznađe. U smrti gleda<br />
završetak svoje zemaljske putanje i početak svoje vječnosti. Međutim, odgovornost<br />
za pređeni život čini smrt teškom jer se bojimo susreta sa svojom prošlošću, za koju<br />
odgovaramo Gospodaru života. Kršćani stoga mole za sretnu smrt i osobito Božje<br />
milosrđe za blagi sud.<br />
Obredi<br />
«Običaj je Svete majke Crkve da pogrebnim obredima preporučuje Bogu ne samo<br />
pokojnike već da budi i nadu svojih sinova te posvjedočuje svoju vlastitu vjeru u<br />
buduće uskrsnuće krštenih s Kristom. Sahranjujući svoje sinove Crkva puna vjere<br />
svetkuje Kristovo uskrsno-vazmeno otajstvo sa željom da oni, koji su krštenjem<br />
postali sutjelesnici Krista umrlog i uskrišenoga, s njime po smrti prijeđu u život, i to<br />
tako da u duši budu očišćeni te sa svetima i izabranima budu na nebo uzeti, a u tijelu<br />
da čekaju blaženu nadu – dolazak Kristov i uskrsnuće od mrtvih.<br />
Neka kršćani u pogrebnim počastima što ih iskazuju svojoj braći nastoje utvrđivati<br />
svoju nadu u vječni život, ali tako da ne smetnu s uma i ne zanemare shvaćanje i<br />
način na koji se ljudi njihova vremena i njihova kraja odnose prema pokojnicima<br />
Odstranjujući svako iskazivanje ispraznoga vanjskog sjaja, dolikuje da se oda počast<br />
tijelu preminulih vjernika, koje je bilo hram Duha Svetoga i zato je dobro da se,<br />
ustvrdi vjera u vječni život i da se prikažu molitve za pokoj.» (Iz «Rimski obrednik-<br />
Red sprovoda; KS-ZG-1970<br />
Bolest i smrtna agonija za kršćane je vrhunac zrijenja za nebo. Ozbiljnu bolest i<br />
smrtnu opasnost prati osobiti sakrament crkve – bolesničko pomazanje – po kojem<br />
crkva moli oproštenje grijeha i olakšanje patnje (ozdravljenje) za bolesnika. Postoje<br />
osobite molitve za umiruće, kako u zajednici vjernika, tako i uz postelju umirućega.<br />
Kad smrt nastupi, pali se svijeća kao znak nade vječnoga života. Nakon zemaljske<br />
smrti tijelo pokojnika se izlaže počastima posljednjeg ispraćaja, jer je kroz godine<br />
života to tijelo bilo hram duše i dom Duha Svetoga. Radi toga se uz pokojnika pale<br />
svijeće, a tijelo se počašćuje škropljenjem blagoslovljenom vodom i kađenjem<br />
tamjanom. Obred sprovoda s jedne strane moli Boga za vječni život pokojnika,<br />
pobuđuje nadu ponovnog susreta, iskazuje počast životu koji je prošao, a s druge<br />
strane moli utjehu za tugujuće kojima je ovaj rastanak nanio bol.<br />
Žaljenje (način i dužina)<br />
U prvim vremenima kršćanstva žaljenje nije postojalo. Naime, čas smrti se<br />
doživljavao kao čas oslobođenja i stoga se, zapravo, sprovod “slavio”. Prvi poklici<br />
aleluje su nastali upravo na sprovodima. Vremenom, kako je žar vjere slabio, te
Change language