Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
- Idi, ludo derište! Gdje bi ti jahao moga konja? Zbacio bi te u prva tri koraka, pa bi razbio
glavu na kamenu.
- Mene! - kriknu Azamat bijesno i željezo djetinjeg kindžala 17 zazveča na oklopu. Jaka ga
ruka odgurnu i on tresnu tako o plot, da se plot zatresao. "Bit će zabave!" pomislim ja i
pohitam u konjušnicu pa zauzdam konje i izvedem ih u stražnje dvorište. Za dvije minute
bila je u kući već užasna galama. Evo što se dogodilo. Azamat je uletio s poderanim
bešmetom i rekao da ga je Kazbič htio zaklati. Svi skočiše, pograbiše puške - i eto ti
zabave! Krika, buka, pucnjava; ali Kazbič je već bio na konju, pa se okretao usred gomile
na ulici poput bijesa, razmahujući sabljom. "Loše je opiti se na tuđoj gozbi" - rekoh ja
Grigoriju Aleksandroviču, primivši ga za ruku. - "Ne bi li bilo bolje da se što brže pokupimo?"
- Ta počekajte, da vidimo kako će se završiti.
- Nema sumnje, zlo će se završiti. - Kod tih je Azijata uvijek tako: naljoskaju se buze - i
eto okršaja! - Posjedosmo konje i odjurismo kući.
-A što je bilo s Kazbičem? - zapitam nestrpljivo štabnog kapetana.
- Pa što bi se dogodilo takvu čovjeku! - odgovori on ispijajući čašu. - Umakao je!
- I nije bio ranjen? - zapitam ja.
- A Bog bi ga znao! Pravi razbojnici! Viđao sam ih ja u boju; na primjer, sav je, kao rešeto,
izboden bajonetima, pa ipak maše sabljom. - Štabni kapetan ušuti malo pa onda nastavi,
lupivši nogom o zemlju.
- Jedno neću nikad sebi oprostiti. Kad smo stigli u tvrđu, natjerao me đavo te ispripovjedim
Grigoriju Aleksandroviču sve što sam čuo čučeći za plotom. On se nasmijao - lukavac!
- nešto je naumio.
- Što to? Recite, molim vas.
- E, nema druge! - počeo sam pripovijedati, pa trebam nastaviti.
Za neka četiri dana dođe Azamat u tvrđu. Kao obično pođe Grigoriju Aleksandroviču,
koji ga je vazda hranio slatkišima. I ja sam bio tamo. Poveo se razgovor o konjima i Pečorin
stade hvaliti Kazbičeva konja - kako je vatren, krasan, prava srna - ukratko, po njegovim
riječima nema takva nigdje na svijetu.
Tatarčiću zablistaše očice, a Pečorin kao da toga i ne vidi. Ja svratim razgovor na nešto
drugo, a on ga odmah opet okrene na Kazbičeva konja. To se ponavljalo svaki put, kad
god bi Azamat došao. Poslije tri nedjelje opazim da Azamat blijedi i vene, kao što biva u
romanima od ljubavi. Kakvo čudo?...
- Ja sam tek kasnije razabrao sve te vragolije. Grigorij Aleksandrovič tako ga je razdražio
da bi i u vodu skočio. Jednom će mu reći: "Vidim, Azamate, da ti se vrlo svidio taj konj, a
ne možeš ga vidjeti, kao ni svoj zatiljak! Ded reci, što bi ti dao onome tko bi ti ga darovao?"
- Sve, što hoće - odgovori Azamat.
- Onda ću ti ga ja pribaviti, ali uz jedan uvjet... Zakuni se da ćeš to učiniti...
- Kunem se... Zakuni se i ti!
- Dobro! Kunem se da će konj biti tvoj, ali mi moraš za njega dati svoju sestru Belu. Karađoz
je cijena za nju. Mislim da ti se ta trgovina sviđa?
Azamat je šutio.
17 kindžal - dugačak nož. - Bilj. prev.
11