Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>Mihail</strong> J. <strong>Ljermontov</strong>: <strong>Junak</strong> našeg <strong>doba</strong><br />
On baci kapu i rukavice na stol te stade gladiti nabore i dotjerivati se pred ogledalom.<br />
Crn, golem ovratnik, omotan oko visoke ogrlice, koja mu je dopirala do podbratka, virio<br />
je do polovice preko ogrlice; ali njemu to nije bilo dosta, pa ju je izvukao do ušiju. Od<br />
toga mučnog posla - ogrlica na uniformi bila je vrlo uska i nezgodna - zalilo mu se lice<br />
krvlju.<br />
- Ti si, vele, ovih dana strašno salijetao moju kneginjicu? - reče on dosta bezbrižno i ne<br />
gledajući me.<br />
- Gdje da mi lude pijemo čaj! - odgovorih mu ja, ponavljajući riječi, što ih je rado govorio<br />
jedan od najvećih vjetrogonja prošlog vremena, kojega je nekad Puškin opjevao.<br />
- Ded reci, stoji li mi dobro uniforma?... O, prokleti Židov!... kako me pod pazuhom<br />
reže!... Nemaš li parfema?<br />
- Zaboga, zar ti nije dosta? Ta sav mirišeš po kremi od ruža.<br />
- Ništa zato, daj amo...<br />
On izli polovicu bočice za ovratnik, na džepni rupčić i na rukave.<br />
- Hoćeš li plesati? - zapita on.<br />
- Ne kanim.<br />
- Bojim se da ću s kneginjicom morati započeti mazurku - a ne znam gotovo ni jedne<br />
figure...<br />
- A jesi li je pozvao na mazurku?<br />
- Nisam još...<br />
- Pazi da te ne preteknu...<br />
- Doista - reče on i udari se po čelu. - Zbogom... Idem je dočekati na ulazu. - On pograbi<br />
kapu i pobježe.<br />
Za pola sata pođem i ja. Na ulici je bilo tamno i pusto. Oko kluba ili gostionice, kako<br />
hoćete, gurao se svijet; prozori su joj bili rasvijetljeni; večernji je vjetar do mene nosio<br />
zvukove pukovske glazbe. Išao sam polagano; bio sam tužan... Zar je meni, mislio sam,<br />
jedina svrha na svijetu - da razaram drugima nade? Otkad živim i radim, uvijek me je<br />
sudbina nekako navodila da rasplećem tuđe drame, kao da bez mene ne bi nitko mogao<br />
ni umrijeti ni pasti u očaj! Bio sam prijeko potrebno lice petog čina; preko volje sam<br />
glumio jadnu ulogu krvnika ili izdajnika. Što li je sudbina time htjela?... nije li mi odredila<br />
da budem autor građanskih tragedija i obiteljskih romana - ili pomagač kakvom nakladniku<br />
pripovijesti, na primjer "Čitateljske biblioteke"? Tko bi to znao?... Zar malo ljudi<br />
na početku života misle da će ga završiti kao Aleksandar Veliki ili kao lord Byron, a kad<br />
tamo cijeli život ostaju titularni savjetnici.<br />
Uđem u dvoranu, sakrijem se u gomili muškaraca i stanem motriti. Grušnicki je stajao<br />
kraj kneginjice i nešto vrlo vatreno govorio. Ona ga je slabo slušala, pa se obazirala na<br />
sve strane, držeći lepezu na ustima; na licu joj se vidjela nestrpljivost, oči su joj naokolo<br />
nekoga tražile. Ja se polagano dokradem iz njih da čujem što govore.<br />
- Vi me mučite, kneginjice! - govorio je Grušnicki. - Strašno ste se promijenili, otkad vas<br />
nisam vidio.<br />
- I vi ste se promijenili - odgovori ona, bacivši na njega brz pogled, u kojemu on nije<br />
umio pročitati tajnu porugu.<br />
- Ja? Ja da sam se promijenio?... O nikad! Ta vi znate da je to nemoguće! Tko vas jednom<br />
ugleda, tomu ostane dovijeka u srcu vaš božanski lik.<br />
- Prestanite...<br />
63
Change language