Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
- "Ti si domaćičin sin?" - zapitam ga napokon. - "Nisam". - "Pa tko si?" - "Uboga sirota". -
"A ima li domaćica djece?" - "Nema; imala je kćer, ali ona je utekla preko mora s Tatarinom".
- "S kakvim Tatarinom?" - "Bijes bi ga znao! Krimski Tatarin, lađar iz Kerča."
Uđem u kolibu. Dvije klupe i stol pa golem sanduk kraj peći - to je bilo čitavo njeno
pokućstvo. Na zidu ni jedne svete slike - loš znak! Kroz razbito staklo prodirao je morski
vjetar. Izvučem iz kovčega komadić voštanice, zapalim je i stanem namještati stvari.
Sablju i pušku stavim u kut, pištolje metnem na stol, burku prostrem na jednoj klupi, a
kozak svoju na drugoj. On je za desetak minuta zahrkao, ali ja nisam mogao zaspati;
preda mnom se u mraku neprestano vrzao dječak s bijelim očima.
Tako prođe otprilike jedan sat. Mjesec je svijetlio kroz prozor i njegove su zrake igrale po
zemljanom podu kolibe. Najednom šmugnu sjena preko jasne pruge, što je presijecala
pod. Ja se dignem i pogledam prema prozoru; netko je po drugi put pokraj njega preletio
i sakrio se bogzna kuda. Nisam mogao misliti da bi to stvorenje moglo uteći niza strmu
obalu, a ipak ga nikuda drugud nije moglo nestati, Ustanem, obučem bešmet, 29 pripašem
kindžal i sasvim tiho izađem iz kolibe. U susret mi izađe slijepi dječak. Ja se pritajim kraj
plota, a on je sigurnim, ali opreznim korakom prošao pokraj mene. Pod pazuhom je
nosio nekakav zavežljaj, okrenuo se prema pristaništu, pa se stao spuštati po uskoj i
strmoj stazi. "U taj će dan nijemi progovoriti i slijepi progledati", pomislim ja, idući za
njim u tolikom razmaku da ga ne izgubim iz očiju.
Međutim se mjesec počeo odijevati oblacima, a na moru se podigla magla, kroz koju se
jedva vidjela svjetlost fenjera na krmi bliske lađe. Uz obalu je blistala pjena valova, prijeteći
svaki čas da će je potopiti. Ja sam s mukom silazio i spuštao se po strmini - i što
ugledah! Slijepac je stao, a onda krenuo dolje nadesno; išao je tako blizu vode, te se činilo
da će ga val sad zahvatiti i odnijeti, ali očito nije to njemu bila prva šetnja, sudeći po
tome kako je bez straha stupao s kamena na kamen i uklanjao se lokvama. Napokon se
zaustavio, kao da nešto osluškuje, sjeo na zemlju i stavio pokraj sebe zavežljaj. Motrio
sam njegove kretnje, sakrivši se iza neke istaknute hridi na obali. Za nekoliko minuta
ukaza se na protivnoj strani bijela pojava; ona priđe k slijepcu i sjede kraj njega. Vjetar mi
je na mahove donosio njihov razgovor.
- Što, slijepče? - reče ženski glas. - Bura je jaka; Janko neće doći. - Janko se ne boji bure -
odgovori on. - Magla je sve gušća - opet će ženski glas, nekako tužno.
- U magli se lakše provučeš pokraj stražarskih lađa - bio je odgovor. - A ako se utopi? - E,
pa što? U nedjelju ćeš u crkvu bez nove vrpce.
Nato nastade šutnja. Nečemu sam se ipak začudio: slijepac je sa mnom govorio ukrajinski,
a sada je govorio čisto ruski.
- Vidiš da sam imao pravo - reče opet slijepac, pljeskajući dlanovima. - Janko se ne boji ni
mora, ni vjetrova, ni magle, ni stražara na obali. Slušaj, to ne pljuska voda, nećeš me
prevariti - to su njegova dugačka vesla.
Žensko čeljade skoči i stade nekako nemirno gledati u daljinu.
- Ti buncaš, slijepče! - reče ona. - Ja ne vidim ništa. Moram reći da sam uzalud nastojao u
daljini razabrati išta nalik na lađu, koliko god sam se trudio. Tako je prošlo oko deset
minuta, kadli se među brdima od valova ukaza crna točka, koja je bila čas veća, čas
manja. Po hrptu valova sporo se dizao i naglo s njih spuštao čamac, primičući se obali.
"Smion je to bio brodar, što je odlučio da se u takvu noć dade na put preko morskog
tjesnaca, koji je širok dvadeset vrsta, i zacijelo je važan bio razlog koji ga je na to nagnao."
29 bešmet, kratka gornja haljina kod Tatara. - Bilj. prev.
33