Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
<strong>Mihail</strong> J. <strong>Ljermontov</strong>: <strong>Junak</strong> našeg <strong>doba</strong><br />
Ja uzeh sa stola - sjećam se kao da je to bilo danas - crvenoga asa i bacih ga uvis. Svima<br />
stade dah, svi pogledi, puni straha i neke neodređene radoznalosti, poletješe od pištolja<br />
prema kobnom asu, koji je u zraku treptio i polagano se spuštao. U isti čas kad se dotakao<br />
stola, odape Vulić pištolj... zatajio je!<br />
- Hvala Bogu - viknuše mnogi - nije nabijen.<br />
- Ipak, da vidimo - reče Vulić. On zapne opet pištolj, nanišani na kapu što je visjela iznad<br />
prozora; hitac planu - dim napuni sobu, a kad se razišao, skinuše kapu. Bila je probita<br />
nasred srijede i tane je prodrlo duboko u zid.<br />
Jedno tri minute nije nitko mogao progovoriti ni riječi. Vulić je sasvim mirno presipao<br />
moje dukate u svoju kesu.<br />
Poveo se razgovor o tome zašto pištolj nije prvi put opalio. Jedni su tvrdili da je vjerojatno<br />
prašnik bio začepljen, a drugi su šaputali da je barut prije bio vlažan i da je Vulić<br />
poslije nanovo nasuo baruta, ali ja sam tvrdio da je ova posljednja pretpostavka neopravdana,<br />
jer ja čitavo vrijeme nisam skidao očiju s pištolja.<br />
- Vi ste sretni u igri! - rekoh ja Vuliću...<br />
- Prvi put od rođenja - odgovori on smiješeći se zadovoljno - ovo je bolje od banke i štosa.<br />
- Ali zato malo opasnije.<br />
- Što? Zar ste počeli vjerovati u predskazanje?<br />
- Vjerujem; samo nikako ne razumijem zašto mi se učinilo, kao da vi sada svakako morate<br />
umrijeti...<br />
Isti čovjek, koji je malo prije tako mirno nišanio sebi u čelo, sad je najednom planuo i<br />
zbunio se.<br />
- Dosta je - reče ustajući - naša je oklada svršena i vaša je primjedba, rekao bih, neumjesna...<br />
On uze kapu i ode. To mi se učini čudno i - ne uzalud.<br />
Uskoro se svi raziđoše svojim kućama, govoreći kojekako o Vulićevim mušicama i zacijelo<br />
su me svi složno nazivali egoistom što sam se kladio s čovjekom koji se htio ubiti; kao<br />
da on bez mene nije mogao naći zgodnu priliku!...<br />
Vraćao sam se kući pustim uličicama kozačke stanice; mjesec, pun i crven, kao rumenilo<br />
požara, počeo se pomaljati iza zupčastog horizonta kuća; zvijezde su mirno sjale na<br />
tamnomodrom svodu i meni se učini smiješnim kad sam pomislio da je nekad bilo mudrih<br />
ljudi, koji su mislili da se nebeska svjetlila miješaju u naše ništave sporove zbog krpice<br />
zemlje ili zbog nekakvih izmišljenih prava. Pa eto! Te svjetiljke, što su po njihovu<br />
mišljenju bile samo zato zapaljene da bi osvjetljivale njihove bitke i trijumfe, gore i sada<br />
onim istim sjajem, a njihove su se strasti i nade zajedno s njima odavno ugasile, kao<br />
vatrica, što je na kraju šume zapali bezbrižan putnik! Ali zato - koliku je snagu volje<br />
njima davalo uvjerenje da čitavo nebo i njegovi nebrojeni stanovnici gledaju na njih s<br />
učešćem, istina nijemim, ali stalnim!... A mi, njihovi jadni potomci, što se skitamo po<br />
zemlji bez uvjerenja i bez ponosa, bez naslade i bez straha, samo s onom nehotičnom<br />
bojazni što nam steže srce kad pomislimo na neizbježivi konac, mi nismo više sposobni<br />
za velike žrtve ni za blago čovječanstva, pa čak ni za vlastitu sreću, jer znamo da je ona<br />
nemoguća, pa nemarno prelazimo od sumnje k sumnji, kao što su naši djedovi padali iz<br />
zablude u zabludu - a nemamo, kao što su oni imali, ni nade ni one neodređene, ali<br />
goleme naslade, što je nalazi duša u svakoj borbi s ljudima ili sa sudbinom...<br />
I mnogo mi se drugih takvih misli rojilo po glavi, ali ih nisam zadržavao, jer se ne volim<br />
zaustavljati kod bilo kakve nerealne pomisli. Pa i čemu to vodi?... U ranoj svojoj mladosti<br />
88
Change language