Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
- Pečorin posjede konja, a ja je digoh sa zemlje i nekako je položih do njega na sedlo. On
je obuhvati rukom i mi krenemo natrag.
Nakon što smo nekoliko časaka šutjeli, reče mi Grigorij Aleksandrovič: "Čujte, Maksime
Maksimiču, ovako je nećemo živu dovesti". - "Istina!" - rekoh ja i mi potjerasmo konje
uzagrepce. - Na vratima tvrđave čekala nas gomila naroda. Oprezno prenijesmo ranjenicu
u Pečorinov stan i poslasmo po liječnika. On je doduše bio pijan, ali je došao, pregledao
ranu i rekao da ne može doživjeti sutrašnjega dana; ali se prevario...
- Zar je ozdravila? - upitam štabnog kapetana, uhvativši ga za ruku, jer sam se i nehotice
obradovao.
- Nije - odgovori on - nego liječnik se u tome prevario, što je još dva dana živjela.
- Ali objasnite mi kako ju je Kazbič ugrabio.
- Evo kako. Ne mareći što joj je Pečorin zabranio, izašla je ona iz tvrđave i pošla prema
rijeci. Bilo je, znate, vrlo vruće, pa je sjela na kamen i spustila noge u vodu. Uto se Kazbič
prikrao - zgrabio je, zatisnuo joj usta i odvukao je u grmlje, a tamo skočio na konja pa
bjež! Njoj je međutim uspjelo da vikne. Stražari se uzbunili, opalili, ali promašili, a uto
stigosmo i mi.
- A zašto ju je Kazbič htio oteti?
- Zaboga! Ti su Čerkezi poznati tati; što nije prikovano, moraju odnijeti; koješta im i ne
treba, pa ipak ukradu... to im ne smijete zamjeriti! A osim toga ona mu se odavno sviđala.
- I Bela je umrla?
- Umrla je. Samo se dugo mučila, a i mi smo se uz nju ljudski izmučili. Oko deset sati
navečer došla je k sebi - mi smo sjedili kraj postelje. Tek što je otvorila oči, stala je zvati
Pečorina. - "Tu sam ja pokraj tebe, džanečko moja - odgovori on i primi je za ruku. -
"Umrijet ću!" - reče ona.
Stadosmo je tješiti; rekosmo joj da je liječnik obećao da će je svakako izliječiti. Ona mahnu
glavom i okrenu se k zidu. Nije joj se htjelo umrijeti!...
U noći je počela buncati; glava joj gorjela; čitavo joj tijelo na mahove tresla groznica.
Govorila je nejasne riječi o ocu, o bratu; htjela je u gore, kući... Zatim je govorila i o Pečorinu,
nazivala ga raznim nježnim imenima ili ga korila, što više ne ljubi svoju džanečku.
On ju je šuteći slušao, naslonivši glavu na ruke, ali čitavo vrijeme nisam na njegovim
trepavicama opazio nijedne suze. Da li zaista nije mogao plakati ili se svladavao - ne
znam; ali ja nisam nikad vidio ništa žalosnije.
Pred zoru je prestala buncati. Skoro je čitav sat ležala nepomično, blijeda i tako slaba, te
se jedva moglo vidjeti da diše. Onda joj postade lakše, pa je stala govoriti, ali, što mislite,
o čem?... Takve misli dolaze samo na samrti!... Stala se žalostiti što nije kršćanka, što se
njena duša neće na onom svijetu nikad sastati s dušom Grigorija Aleksandroviča i što će
mu druga žena biti družica u raju. Pade mi na um da je pokrstim prije smrti, pa joj to i
predložih. Ona me neodlučno pogleda i dugo nije mogla progovoriti ni riječi. Napokon
reče da će umrijeti u onoj vjeri, u kojoj se i rodila. Tako je prošao čitav dan. Koliko li se
promijenila u taj jedan dan! Blijedi joj obrazi upadoše; oči joj se jako raširiše; usne su joj
gorjele, osjećala je u sebi vatru, kao da joj u grudima leži rastopljeno gvožđe.
Dođe druga noć. Mi nismo sklapali očiju, nismo odlazili od njene postelje. Ona se užasno
mučila, stenjala, a čim bi joj bol malo popustio, trudila se da uvjeri Grigorija Aleksandroviča,
kako joj je bolje, nagovarala ga da pođe spavati, ljubila mu ruku i nije htjela da je
ispusti. Prema jutru stala je osjećati samrtne muke, počela se premetati, zderala zavoj i
22