Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
iskustva sretni, služeći se bez muke onim koristima za kojima sam ja toliko težio i čeznuo.
I onda mi se u grudima rodio očaj - ali ne očaj koji se liječi grlom pištolja, nego hladan,
nemoćan očaj, prikriven ljubaznošću i dobrodušnim smiješkom. Postao sam moralni
bogalj; jedna polovina mog života nije živjela, ona je usahnula, ishlapila, umrla - i ja je
odrezah i bacih, dok se druga micala i živjela svakome na službu, ali toga nije nitko
opazio, jer nitko nije ništa znao o onoj njezinoj polovini koja je uginula. Ali vi ste sada u
meni probudili sjećanje na nju i ja sam vam pročitao njen epitaf. Mnogima se epitafi
uopće čine smiješni, ali meni - ne; osobito kad se sjetim što pod njima počiva. Uostalom,
ja vas ne molim, da prihvatite moje mišljenje. Ako vam se moje riječi čine smiješne -
molim vas, smijte se; velim vam unaprijed da me to neće nimalo ogorčiti.
U taj se čas moje oči sretoše s njenima; u njima su blistale suze. Ruka njena, upirući se o
moju, drhtala je; obrazi su joj gorjeli; žalila me! Sažaljenje - osjećaj kojemu tako lako
podliježu sve žene utisnuo je svoje pandže u njeno neiskusno srce. Za čitave šetnje bila je
smetena, ni s kim nije koketirala - a to znači mnogo.
Došli smo do provalije; dame ostaviše svoje kavalire, ali ona nije ispuštala moju ruku.
Šale ovdašnjih dandyja nisu je mogle nasmijati; strm ponor, pred kojim je stajala, nije ju
strašio, dok su druge gospođice cičale i pokrivale oči.
Na povratku nisam obnavljao naš bolni razgovor, ali ona je na moja pusta pitanja i šale
odgovarala kratko i smeteno.
- Jeste li već ljubili? - zapitam je napokon.
Ona me pozorno pogleda, mahnu glavom i opet se zamisli. Očito je htjela nešto kazati,
ali nije znala kako da počne; grudi joj se dizahu... Pa kako drugačije i da bude! Rukav od
muslina slaba je zaštita i električna je iskra preskočila iz moje ruke u njenu. Sve se gotovo
strasti tako počinju i mi se često vrlo varamo kad mislimo da nas žena ljubi zbog naših
tjelesnih ili duševnih vrlina; one dašto pripravljaju i udešavaju njeno srce, da ga uzmogne
zahvatiti sveta vatra, ali odlučan je ipak prvi dodir.
- Zar ne, danas sam bila vrlo ljubazna? - reče mi kneginjica, smiješeći se na silu, kad smo
se vratili sa šetnje.
Rastadosmo se.
Ona nije sobom zadovoljna, krivi sama sebe s hladnoće... O, to je prvi, glavni trijumf!
Sutra će me htjeti nagraditi. Sve ja to znam već napamet - a to je eto dosadno.
12. lipnja
Danas sam vidio Vjeru. Izmučila me svojom ljubomorom. Kneginjici je, čini se, palo na
um da joj povjeri tajnu svoga srca. Treba priznati, sretan izbor!
- Vidim ja kuda sve to smjera - govorila mi je Vjera. - Bolje će biti, reci mi naprosto
odmah, da je ljubiš.
- A ako je ne ljubim?
- Pa čemu onda ideš za njom, čemu je uznemiruješ, čemu joj dražiš fantaziju!... O, poznajem
te ja dobro! Čuj me, ako hoćeš da ti vjerujem, dođi za osam dana u Kislovodsk; mi
idemo onamo prekosutra. Kneginja ostaje dulje ovdje. Uzmi stan do nas; mi ćemo stano-
61