Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
dnju nadu. Pokušam ići pješke - noge su mi klecale; izmučen uzbuđenjima toga dana i
nespavanjem padoh na mokru travu i zaplakah kao malo dijete.
Dugo sam nepomično ležao i plakao, ne trudeći se da zaustavim suze i jecanje. Mislio
sam, srce će mi pući; sva moja i tvrdoća, sva moja hladnokrvnost nestala je poput dima;
duša je malaksala, razum je ušutio i da me je u taj čas tkogod vidio, bio bi se s prezirom
okrenuo od mene.
Kad su mi noćna rosa i gorski vjetar ohladili vruću glavu, te mi se misli vratiše u obični
red, razabrao sam da je beskorisno i nerazumno loviti izgubljenu sreću. Što mi još treba?...
Da je vidim?... Čemu? Nije li među nama sve svršeno? Jedan gorki oprosni poljubac
neće obogatiti moje uspomene, a poslije njega bit će nam još teže rastati se.
- Ipak mi je ugodno što mogu plakati. Uostalom, možda je to zato, što su mi živci rastrojeni,
što sam proveo noć u nespavanju, što sam dvije minute stajao prema grlu pištolja i
što mi je želudac prazan.
Sve se okreće na dobro. To novo stradanje, da govorim vojničkim stilom, učinilo je u
meni sretnu diverziju. 62 Plakati je zdravo, pa onda, da nisam toliko jahao i da nisam
morao na povratku hodati petnaest vrsta, vjerojatno mi ne bi ni ovu noć san sklopio oči.
Vratim se u Kislovodsk i zaspim kao Napoleon poslije Waterlooa.
Kad sam se probudio, vani je bilo tamno. Sjednem kraj otvorenog prozora, raskopčam
arhaluk - i gorski mi vjetar rashladi grudi, koje su bile tako izmorene da ih ni teški san
iscrpljenosti nije umirio. U daljini iza rijeke, kroz vrhove gustih lipa, što su je osjenjivale,
svjetlucala su se svjetla na zgradama u tvrđi i u selu. Kod nas je u dvorištu sve bilo tiho,
a u kneginjinu stanu bilo je tamno.
Uto uđe liječnik; čelo mu je bilo namršteno; protiv svoga običaja nije mi pružio ruku.
- Odakle vi, doktore?
- Od kneginje Ligovske; kći joj je bolesna - neurastenija... Ali o tome se ne radi, nego evo
o čemu. Vlast naslućuje i premda se ništa ne može pouzdano dokazati, ipak vam savjetujem,
da budete oprezniji. Kneginja mi je ovaj čas govorila da zna da ste se tukli za njezinu
kćer. Sve joj je pripovijedao onaj starčić... kako se ono zove? Bio je svjedok kad ste se
u restauraciji zavadili s Grušnickim. Došao sam vas na to upozoriti. - Zbogom. Možda se
više nećemo vidjeti; vas će poslati bilo kuda.
Na pragu je stajao - htio mi je pružiti ruku... i da sam ja imalo pokazao da to želim, bio bi
mi pao oko vrata; ali ja sam ostao hladan kao kamen - i on izađe.
Eto što su ljudi! Svi su oni takvi. Znaju unaprijed sve ružne strane postupka, pomažu,
savjetuju, štoviše i odobravaju, jer ne vide da bi bilo moguće drugo sredstvo - a onda
peru ruke i s negodovanjem se odvraćaju od onoga, koji je bio toliko hrabar da je na sebe
uzeo teret odgovornosti. Svi su oni takvi, pa i najbolji i najumniji.
Sutradan, ujutro dobijem nalog od više komande, da pođem u tvrđavu N., pa odoh
kneginji da se oprostim.
Ona se začudila kad sam na njeno pitanje imam li joj štogod osobito reći odgovorio da joj
želim sreću i slično.
- A ja trebam s vama govoriti vrlo ozbiljno.
Ja sjedoh šutke.
Očito nije znala kako da počne; lice joj je pocrvenjelo, debeli joj prsti lupahu po stolu; a
napokon počne ovako, mucajući:
62 diverzija - u ovom slučaju odvraćanje pažnje. - Bilj. prev.
83