Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
16. svibnja
Za dva su dana strašno napredovali moji poslovi. Kneginjica me odlučno mrzi; već su mi
pripovijedali dvije dosjetke na moj račun, dosta oštre, ali ujedno i laskave. Strašno joj je
čudno što ne idem za tim da se s njom upoznam - ja, koji sam navikao na dobro društvo i
koji sam tako srdačan prema njenim petrogradskim kuzinama i teticama. Susrećemo se
svaki dan kraj bunara, na bulevaru; ja se iz sve snage trudim, odmamiti njene obožavatelje,
blistave ađutante, blijede Moskovljane i druge - a to mi gotovo uvijek polazi za rukom.
Gosti su mi uvijek bili mrski - a sad ih je u mene svaki dan puna kuća, ručaju,
večeraju, kartaju se i jao! moj šampanjac trijumfira nad snagom njenih magnetskih očiju.
Jučer sam je sreo u Čelahovljevu dućanu. Pogađala se za neki divan perzijski ćilim.
Kneginjica je molila svoju mamicu da ne škrtari, jer taj bi joj ćilim baš uresio kabinet!... Ja
dadoh četrdeset rubalja više i kupih ga - a ona mi je to naplatila pogledom u kojemu je
blistao najdražesniji bijes. Oko ručka naložim da baš pokraj njena prozora provedu moga
čerkeskog konja, pokrivena tim ćilimom. Werner je u to vrijeme bio kod njih, pa mi je
rekao da je efekt toga prizora bio pun dramatske snage. Kneginjica hoće podjariti bunu
protiv mene; čak sam opazio da me dva ađutanta, kad su uz nju, vrlo hladno pozdravljaju,
ali su ipak svaki dan kod mene na ručku.
Grušnicki je postao nekako tajanstven. Hoda s rukama na leđima i nikoga ne poznaje;
noga mu je odjedanput ozdravila, tek malo hramlje. Uhvatio je zgodu i ušao u razgovor s
kneginjom, a kneginjici je rekao nekakav kompliment; ona kao da baš nije velika izbiračica,
jer od toga časa odvraća na njegov pozdrav najljupkijim smiješkom.
- Ti se baš nikako nećeš upoznati s Ligovskima? - zapitao me jučer.
- Baš nikako.
- Ta nemoj! To ti je najugodnija kuća u kupalištu. Sve ovdašnje bolje društvo...
- Prijatelju moj, meni je i neovdašnje strašno dozlogrdilo, A ti ideš k njima?
- Ne još; govorio sam jedno dvaput s kneginjicom, ne više. Znaš kako je neugodno nametati
se, premda se i to ovdje događa... Drugačije bi bilo da imam epolete...
- Nipošto! Ovako je kudikamo interesantnije! Ti se jednostavno ne umiješ koristiti svojim
povoljnim položajem... Ta vojnička kabanica čini te junakom i patnikom u očima svake
osjećajne gospođice.
Grušnicki se zadovoljno nasmiješi.
- Glupost! - reče.
- Uvjeren sam - nastavih ja - da te kneginja već ljubi.
On se zarumenio do ušiju i naduo se.
O taštino! Ti polugo, kojom je Arhimed htio dići zemaljsku kuglu!...
- Tebi je sve šala! - reče on, kao da se tobože ljuti. - Prvo, ona me još tako malo poznaje...
- Žene ljube samo one koje na poznaju.
- Pa ja nipošto ne težim za tim da joj omilim, ja tek hoću, upoznati se s ugodnom domom;
i bilo bi vrlo smiješno kad bih se nečemu nadao... Kod vas je na primjer, potpuno
drugačije, vi petrogradski pobjednici tek što pogledate - već se žene tope... A znaš li,
Pečorine, da je kneginjica o tebi govorila?...
48