Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>Mihail</strong> J. <strong>Ljermontov</strong>: <strong>Junak</strong> našeg <strong>doba</strong><br />
krv joj je nanovo potekla. Kad smo joj ranu opet zavili, umirila se načas i stala moliti<br />
Pečorina da je poljubi. On kleknu kraj postelje i pritisnu usta na njene hladne usne. Ona<br />
ga je čvrsto obuhvatila oko vrata svojim drhtavim rukama, kao da mu je u tom poljupcu<br />
htjela predati svoju dušu... Ne, dobro je uradila što je umrla! Ta što bi bilo od nje da ju je<br />
Grigorij Aleksandrovič ostavio? A to bi se bilo prije ili poslije dogodilo...<br />
Sutradan do podne bila je tiha, šutljiva i poslušna, premda ju je naš liječnik mučio toplim<br />
oblozima i ljekarijama. "Nemojte! - govorio sam mu - ta sami ste rekli, svakako će umrijeti,<br />
pa čemu onda svi ti vaši lijekovi?" - "Ipak je bolje, Maksime Maksimiču - odgovori on -<br />
da savjest bude mirna." -<br />
Lijepe li mi savjesti!<br />
Poslije podne stade je moriti žeđa. Otvorismo prozore, no napolju je bilo toplije nego u<br />
sobi. Stavismo joj leda oko postelje - no ništa nije pomoglo. Znao sam da ta nesnosna<br />
žeđa znači da se primiče konac, pa sam to rekao Pečorinu. - "Vode, vode!..." govorila je<br />
ona promuklim glasom, pridigavši se na postelji.<br />
On problijedi kao krpa, uhvati čašu, nalije i pruži joj. Ja sam pokrio lice rukama i stao<br />
govoriti molitvu - ne sjećam se kakvu. Da, dragi moj, viđao sam ja često kako ljudi umiru<br />
u bolnicama i na bojištu, ali sve je to bilo drugačije, sasvim drugačije!... Moram priznati<br />
da mi je nešto žao. Mene se nije pred smrt ni jednom spomenula, a čini mi se da sam je<br />
ljubio kao otac... E, Bog joj prostio!...<br />
Tek što je popila vodu, postade joj lakše i za dvije tri minute bila je mrtva. Stavismo joj<br />
ogledalo na usta - čisto!...<br />
Izvedoh Pečorina iz sobe i mi pođosmo na tvrđavni bedem. Dugo smo hodali uporedo<br />
amo tamo, s rukama na leđima, ne govoreći ni riječi. Na njegovu licu nisi mogao ništa<br />
osobito pročitati i to mi se učini mrsko. Ja bih na njegovu mjestu umro od tuge. Najposlije<br />
sjede na zemlju u hlad i stade nešto palicom crtati po pijesku. Ja sam ga, znate, više<br />
zbog pristojnosti htio utješiti, pa sam počeo govoriti; no on diže glavu i nasmija se... Od<br />
toga me smijeha prošla jeza... Pođoh se pobrinuti za lijes.<br />
Priznat ću da sam se ponešto i zato prihvatio toga posla, da me mine tuga i bol. Imao<br />
sam komad termalame, 24 pa sam njom pokrio lijes i ukrasio ga srebrnim čerkeskim<br />
rojtama, što ih je Grigorij Aleksandrovič bio za nju kupio.<br />
Sutradan rano ujutro sahranismo je iza tvrđave kraj rijeke, nedaleko od onog mjesta gdje<br />
je posljednji put sjedila. Oko njena groba razraslo se sada grmlje bijelog bagrema i jorgovana.<br />
Htio sam joj staviti križ, ali to bi, znate, bilo nezgodno - ta nije bila kršćanka...<br />
- A Pečorin? - upitam.<br />
- Pečorin je dugo pobolijevao, pa je omršavio - jadnik; ali od to <strong>doba</strong> nismo nikad govorili<br />
o Beli; vidio sam da mu je to neugodno - pa i čemu! - Neka tri mjeseca poslije toga<br />
premjestiše ga u drugi puk i on ode u Gruziju. Od toga se časa više ne sastadosmo... Da,<br />
sjećam se, nedavno mi je netko govorio da se vratio u Rusiju, ali u vojnoj zapovijedi nije<br />
toga bilo. - Uostalom, do nas kasno dolaze vijesti.<br />
Nato stade opširno razlagati kako je neugodno kad doznaješ novosti godinu dana kasnije<br />
- vjerojatno zato da zatomi bolne uspomene.<br />
Ja ga nisam prekidao, ali ga nisam ni slušao.<br />
Za jedan sat mogli smo na put. Mećava se stišala, nebo se razvedrilo i mi krenusmo.<br />
Putem sam opet nehotice poveo razgovor o Beli i o Pečorinu.<br />
24 neka skupocjena tkanina. - Bilj. prev.<br />
23
Change language