Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
- Ne mogu - reče muklim glasom.
- Kukavico! - odgovori kapetan.
Hitac planu. Tane mi okrznu koljeno. Nehotice učinim nekoliko koraka da se što prije
odmaknem od kraja.
- Ej, brate Grušnicki, šteta što si promašio - reče kapetan. - Sad je na tebi red, postavi se!
Zagrli me prije, nećemo se više vidjeti! Oni se zagrliše; kapetan se jedva mogao suzdržati
od smijeha. - Ne boj se - dometnu on, pogledavši lukavo Grušnickoga - sve je na svijetu
glupost... "Priroda je luda, sudbina pura, a život kopjejka!" 60
Poslije te tragične fraze, koju je izrekao ljubazno i svečano, pošao je na svoje mjesto. Ivan
Ignjatijević također je sa suzama zagrlio Grušnickoga, a nato ovaj ostade sam prema
meni. Još se i sad trudim sebi objasniti kakav je onda osjećaj vrio u mojim grudima. Bio je
to gnjev uvrijeđene taštine, i prezir, i zloba, što se rodila pri pomisli da me je taj čovjek,
koji me sad gleda s takvim pouzdanjem i s tako mirnom drskošću, još prije dvije minute
htio ubiti kao pseto, a da njemu samome nije prijetila nikakva opasnost - jer da me je
samo malo jače ranio u nogu, bio bih se svakako strovalio sa stijene.
Nekoliko minuta gledao sam ga pozorno u lice, nastojeći da opazim bilo kakav trag
kajanja. A kad tamo učini mi se da jedva suzdržava smiješak.
- Savjetujem vam da se pred smrt pomolite Bogu - rekoh mu nato.
- Ne brinite se više za moju dušu nego za svoju. Jedno vas molim: pucajte brzo.
- I vi nećete poreći svoju klevetu? Nećete moliti za oproštenje?... Promislite dobro: zar
vam savjest ništa ne govori?
- Gospodine Pečorine! - vikne dragunski kapetan - vi niste ovdje da ispovijedate, dopustite
da vam to reknem... Svršimo brzo, još bi mogao tkogod proći klancem - pa nas opaziti.
- Dobro. Doktore, dođite amo.
Doktor dođe. Jadni doktor! Bio je bljeđi nego Grušnicki prije deset minuta.
Ove riječi izrekoh navlaš na prekide, glasno i razgovjetno, kao što se izriče smrtna osuda:
- Doktore, ova su gospoda, valjda u brzini, zaboravila nabiti moj pištolj; molim vas da ga
nabijete - i to dobro!
- To ne može biti! - vikao je kapetan - to ne može biti! Ja sam nabio oba pištolja, osim ako
iz vašega nije zrno ispalo... ja nisam tome kriv!... A vi nemate prava nanovo nabijati...
nikakva prava... To je sasvim protiv pravila; ja toga ne dopuštam.
- Dobro! - rekoh ja kapetanu - ako je tako, pobit ću se s vama uz iste uvjete...
On ne reče ništa.
Grušnicki je stajao, spustivši glavu na grudi, zbunjen i mrk.
- Ostavi ih! - reče on napokon kapetanu, koji je htio istrgnuti liječniku iz ruku moj pištolj.
- Ta i sam znaš da imaju pravo.
Uzalud mu je kapetan kojekako namigivao - Grušnicki ga nije htio ni pogledati.
Međutim je liječnik nabio pištolj, pa mi ga pružio.
Kad kapetan to vidje, pljunu i lupi nogom.
60 U izvorniku ovo mjesto glasi: "Natura-dura, sudba-andjejka, a žizn-kapjejka!" - Bilj. prev.
80