Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
I.
TAMAN
Taman je - najgadniji gradić od svih ruskih primorskih gradova. Tamo umalo nisam
umro od gladi, a k tome su me htjeli još i utopiti. Došao sam onamo kasno noću na poštanskim
taljigama. Kočijaš je umornu trojku zaustavio pred vratima jedne zidane kuće na
ulazu u grad. Stražar, neki crnomorski kozak, začuvši zveku zvonca, viknu još bunovan
divljim glasom: "Tko si?" Iziđoše narednik i desetar. Ja im reknem da sam oficir, da idem
u borbenu jedinicu po potrebi službe, pa stanem tražiti državni stan. Desetar nas povede
gradom. U koju smo god seljačku kuću zašli - svuda zapremljeno. Bilo je hladno; tri noći
nisam spavao, izmučio sam se, pa se počeh ljutiti. - "Vodi me ma kuda, lopove! Makar i
dovraga, samo da se jednom smjestim!" - viknem ja. - "Ima još jedna koliba", odgovori
desetar, češući se po zatiljku "ali neće biti po volji vašemu gospodstvu; tamo je nečisto."
Nisam pravo razumio što znači ova posljednja riječ, pa mu naredih, da ide naprijed, i
poslije dugoga lutanja po prljavim ulicama, gdje sam sa strane vidio jedino stare plotove,
stigosmo do male kolibe baš na morskoj obali.
Pun mjesec je sjao na krov od trske i na bijele zidove moga novog stana; u dvorištu,
ograđeno zidom od šljunka, naherila se druga kolibica, manja i starija od prve. Obala se
strmo spuštala k moru, gotovo kraj samih njezinih zidova, a dolje su bez prekida žuborili
i pljuskali tamnomodri valovi. Mjesec je tiho promatrao nemirni, ali poslušni mu element
i na njegovoj sam svjetlosti mogao razabrati daleko od obale dvije lađe, kojima se crna
oprema poput paučine nepomično isticala na blijedoj pruzi horizonta. "Ima lađa u pristaništu,
pomislim, sutra ću u Gelendžik."
Moj je momak bio neki linijski kozak. Naložih mu, da skine kovčeg i da otpusti kočijaša,
pa stadoh zvati domaćina - sve tiho; pokucam - tišina... što je to? Napokon izmilji iz veže
dječak od nekih četrnaest godina.
- "Gdje je domaćin?" - "Nema ga". - "Zar ga uopće nema?" - "Ne". - "A domaćica?" - "Otišla
je na selo". - "A tko će mi otvoriti vrata?" - zapitam i lupim nogom u njih. Vrata se
sama otvoriše; iz kolibe udari vlažan zadah. Ja zapalim sumporaču i prinesem je dječaku
pod nos; ona rasvijetli dva bijela oka. Bio je slijep, sasvim slijep od rođenja. Stajao je
nepomično preda mnom i ja uzeh promatrati crte njegova lica.
Moram reći da su mi vrlo neugodni svi slijepi, razroki, gluhi, nijemi, hromi, kljasti, guravi
itd. Opazio sam da uvijek ima neka čudna veza između čovjekove vanjštine i njegove
duše; kao da s gubitkom uda i duša izgubi neki osjećaj.
I tako stadoh promatrati slijepčevo lice; ali što da pročitam na licu koje nema očiju?...
Dugo sam ga gledao s nehotičnim sažaljenjem, kad najednom preko njegovih tankih
usana preleti jedva vidljiv smiješak koji je, ne znam zašto, u meni probudio najneugodniji
osjećaj. U glavi mi se rodila sumnja da taj slijepac nije onako slijep kako se čini; uzalud
sam se trudio kako bih sam sebe uvjerio da se bijelo u oku ne može imitirati, pa i čemu?
Ali što ću! - često sam gotov suditi naprečac...
32