Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
ruku, nego je šutjela. Stajao sam iza vrata, pa sam kroz pukotinu mogao promatrati njeno
lice. I ražalilo mi se - takva je smrtna bljedoća pokrila to milo lice. Ne dobivši odgovora,
Pečorin učini nekoliko koraka prema vratima. Drhtao je - i, da vam pravo kažem - mislim
da je doista bio kadar učiniti ono o čemu je u šali govorio. Kakav je on bio čovjek,
Bog bi ga znao! Ali jedva je došao do vrata, a ona skočila, zaridala i bacila mu se oko
vrata. - Hoćete li vjerovati! I ja sam, stojeći iza vrata, zaplakao, to jest, nisam zaplakao,
nego - glupost!...
Štabni kapetan umuknu.
- Da, priznajem - reče zatim, čupkajući brkove - bilo mi je mrsko što mene nije nikad
nijedna žena tako ljubila.
- A je li njihova sreća dugo potrajala? - zapitam ja.
- Jest, ona nam je priznala da je često sanjala o Pečorinu, od onog dana kad ga je prvi put
ugledala, i da joj nije nikada nijedan muškarac tako obuzeo dušu. - Da, bili su sretni!
Kako je to dosadno! - uskliknuh nehotice. - Ja sam očekivao tragičan svršetak, a eto
najednom me moje nade tako prevariše!... Zar se otac - nastavih - uistinu nije dosjetio da
je ona kod vas u tvrđi?
- Čini se da je sumnjao. Za nekoliko dana doznadosmo, da je starac ubijen. Evo kako se
to dogodilo...
Moje se zanimanje nanovo probudilo.
- Moram vam reći kako je Kazbič mislio da mu je Azamat s očevim znanjem ukrao konja,
bar ja tako držim. Jednom je čekao na putu, neke tri vrste iza sela. Starac se vraćao, nakon
što je uzalud tražio kćer. Pratnja mu je zaostala - bilo je to u sumrak - a on je zamišljen
jahao korakom, kadli najednom iza grma skoči Kazbič kao mačak, baci se odostrag
na konja, obori starca kindžalom na zemlju, uhvati uzde - i umače. Neki su sluge sve to
vidjeli s brežuljka, pa su potrčali da ga uhvate, ali ga ne dostigoše.
- Nadoknadio je sebi izgubljena konja i osvetio se - rekoh ja, da čujem, što misli moj
drug.
- Po njihovu je mišljenju - reče štabni kapetan - svakako imao posve pravo.
Mene je nehotice iznenadilo kako se Rus može priviknuti običajima onih naroda među
kojima slučajno živi. Ne znam treba li pokuditi ili pohvaliti to duševno svojstvo, ali ono
dokazuje čudnovatu gipkost duše i onaj bistri, zdravi smisao, koji prašta zlo svuda gdje
vidi da je neuklonjivo i da ga je nemoguće uništiti.
Dotle smo popili čaj, a konji, što su odavno bili upregnuti, zatoptaše u snijegu. Mjesec je
blijedio na zapadu i već se spremao zaći za svoje crne oblake što su visjeli na dalekim
vrhuncima kao krpe razderanog zastora. Izađosmo iz kuće. Proricanje mog druga nije se
ispunilo, vrijeme se razvedrilo i obećavalo nam je tiho jutro; nizovi zvijezda spletali se u
čudnim šarama na dalekom horizontu i jedna se za drugom gasila, prema tomu kako se
bljeđani odsjev istoka razlijevao po tamnomodrom svodu, osvjetljujući malo pomalo
gorske strmine, pokrivene djevičanskim snijegom. S desne i s lijeve strane crnile se mračne,
tajanstvene provalije; a magle, kuljajući i vijući se kao zmije, puzale su po brazdama
susjednih stijena, kao da i one osjećaju, pa se boje dana što se približavao.
Sve je bilo tiho na nebu i na zemlji, kao u čovječjem srcu u čas jutarnje molitve; samo bi
gdjekad pirnuo hladan vjetar s istoka, podižući konjima grivu, pokritu injem. Mi krenusmo
na put; petero loše kljusadi s mukom je vuklo naša kola po zavojitom putu na Gudgoru.
Mi smo straga išli pješke, pa smo podmetali kamenje pod kotače, kad bi konji
sustali. Činilo se, kao da put vodi u nebo, jer dokle su oči dopirale, neprestano se dizao, a
15