Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
- Pa što? - zapitam ja Maksima Maksimiča, je li ju zaista navikao na sebe ili je uvenula u
ropstvu, od čežnje za domom?
- Koješta, zašto od čežnje za domom? Iz tvrđe su se vidjele one iste gore, koje i iz sela - a
drugo i ne treba tim divljacima. A usto bi je Grigorij Aleksandrovič svaki dan nečim
darivao. Isprva je ona šutke i ponosno odbijala darove, koje je onda dobivala ona žena, i
od toga postajala još rječitijom. Ah, darovi! Što li neće ženska glava učiniti za šarenu
krpu... Ali ostavimo to... Dugo je uz nju boravio Grigorij Aleksandrovič, pa je za to vrijeme
učio tatarski, a ona je počela razumijevati ruski. Malo pomalo navikla se da ga
gleda, spočetka mrko i poprijeko, i neprestano je tužila i pjevala u po glasa svoje pjesme,
pa bi i mene obuzela tuga kad sam je slušao iz susjedne sobe. Nikad neću zaboraviti
jedan prizor. Prolazio sam i zagledao kroz prozor; Bela je sjedila na klupi kraj peći, spustivši
glavu na grudi, dok je Grigorij Aleksandrovič pred njom stajao. "Slušaj, peri 20 moja"
- govorio je on - "ta ti znaš da prije ili kasnije moraš biti moja - čemu me dakle toliko
mučiš? Zar možda ljubiš nekog Čečenca? Ako je tako, smjesta ću te pustiti kući." - Ona
jedva primjetno zadrhta i mahnu glavom. "Ili sam ti", nastavi on, "strašno mrzak?" - Ona
uzdahnu. - "Ili ti tvoja vjera brani da me ljubiš?" - Ona problijedi i ne reče ni riječi: - "Vjeruj
mi, Alah je svim narodima jedan isti, pa ako on meni dopušta da tebe ljubim, zašto bi
tebi branio da mi ljubav ljubavlju vratiš? - Ona mu pozorno pogleda u lice, kao da se
prepala te nove misli; u očima joj se vidjelo nepovjerenje i želja da se uvjeri. Kakvih li
očiju! Sijevale su kao dvije žeravice. - Slušaj, mila, dobra Bela! - nastavi Pečorin. - Ti vidiš
kako, te ja ljubim, sve ću učiniti da te razveselim! Hoću da budeš sretna; a budeš li opet
tugovala, umrijet ću. Reci, hoćeš li biti veselija? - Ona se zamisli, ne skidajući s njega
svojih crnih očiju, onda se ljubazno nasmiješi i kimnu glavom u znak da hoće. On ju
uhvati za ruku i stade je nagovarati da ga poljubi. Ona se slabo branila i samo ponavljala:
"Molim, ne treba, ne treba." On je sve više navaljivao, a ona je zadrhtala i zaplakala. - "Ja
sam tvoja sužnjica" - govoraše ona - "tvoja robinja, pa me možeš prisiliti" - i opet briznu
plakati.
Grigorij Aleksandrovič udario se šakom po čelu i skočio u drugu sobu. Ja uđem k njemu;
skrstio je ruke i namršten hodao amo tamo. "Što je, dragi moj?" zapitam ga: - "Đavo, a ne
žena!" - odgovori on - "ali kunem vam se da će biti moja..." - Ja mahnem glavom. "Da se
okladimo?" - reče on - "za sedam dana!" - "Evo!" - i mi udarismo rukom o ruku pa se
raziđosmo.
Sutradan pošalje on odmah ulaka u Kizljar da koješta kupi. Dovezli su svu silu perzijskih
tkanina, prebrojati ih nisi mogao.
- Što mislite, Maksime Maksimiču - zapita me on, pokazujući darove - hoće li azijska
ljepotica odoljeti takvoj bateriji? - "Vi ne poznajete Čerkeskinje" - odgovorih ja - "nisu one
kao Gruzijske ili zakavkaske Tatarkinje - nipošto. One imaju druga načela; drugačije su
one odgojene." - Grigorij Aleksandrovič se nasmiješi i stade zviždati neki marš.
Pokazalo se da sam pravo govorio. Darovi su samo napola djelovali. Ona je postala
ljubaznija, povjerljivija - i ništa više. Zato on odluči da se lati posljednjega sredstva.
Jednom ujutro naredi da mu osedlaju konja, pa se obuče čerkeski, naoruža se i uđe k njoj.
"Bela!" - reče - "ti znaš, koliko te ljubim. Odlučio sam te ugrabiti, jer sam mislio da ćeš me
zavoljeti, kad me upoznaš. Prevario sam se - zbogom! Sve što imam, neka je tvoje; ako
hoćeš, vrati se ocu - ti si slobodna. Zgriješio sam ti, pa treba da se kaznim. Zbogom, ja
odlazim - kuda? Ni sam ne znam! Valjda neću dugo tražiti tane ili udarac sabljom; onda
me se sjeti i oprosti mi." - On se okrene i pruži joj ruku na oproštaj. Ona nije prihvatila
20 peri - u perzijskim pričama dobre vile. - Bilj. prev.
14