Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
<strong>Mihail</strong> J. <strong>Ljermontov</strong>: <strong>Junak</strong> našeg <strong>doba</strong><br />
Sjednem kraj nje i primim je za ruku. Odavno zaboravljeni drhtaj preleti mi svim žilama<br />
kad sam začuo taj mili glas; ona mi pogleda u oči svojim dubokim i mirnim očima; u<br />
njima se vidjelo nepovjerenje i nešto kao prijekor.<br />
- Odavno se nismo vidjeli - rekoh ja.<br />
- Odavno smo se također oboje u mnogočemu promijenili:<br />
- Ti me dakle više ne ljubiš?...<br />
- Ja sam udana!... - reče ona.<br />
- Opet? Pa taj je razlog postojao i prije nekoliko godina, a ipak...<br />
Ona izvuče svoju ruku iz moje, a obrazi joj se zažariše.<br />
- Ti možda ljubiš svog drugog muža?...<br />
Ona ne odgovori i okrene se.<br />
- Ili je on jako ljubomoran?<br />
Šutnja.<br />
- Što? On je mlad, lijep, valjda i vrlo bogat, pa se bojiš?... Pogledam je i prepadnem se, na<br />
licu joj se vidio dubok očaj, a u očima su joj blistale suze.<br />
- Reci mi - prošapta ona napokon - tebi vrlo godi kad me mučiš? Ja bih te morala mrziti.<br />
Od onoga časa, kad smo se upoznali, nisi mi dao ništa drugo nego patnje... Glas joj je<br />
zadrhtao, ona se nagnula k meni i spustila glavu na moje grudi.<br />
"Možda si me" - pomislim ja - "upravo zato i ljubila: radosti se zaboravljaju, ali boli nikada..."<br />
Ja je snažno zagrlim i tako smo dugo ostali. Napokon nam se usne zbližiše i sliše u žarki,<br />
opojni poljubac; ruke su joj bile hladne kao led, a glava joj je gorjela. Nato je među nama<br />
počeo jedan od onih razgovora koji na papiru nemaju smisla i koje nije moguće ponoviti,<br />
pa čak ni zapamtiti, značenje zvukova zamjenjuje i popunjava značenje riječi, kao u<br />
talijanskoj operi. Ona baš nikako neće da se upoznam s njenim mužem, onim hromim<br />
starčićem što sam ga letimice vidio na bulevaru. Udala se za njega radi sina; on je bogat i<br />
boluje od reumatizma. Ja mu se ne usudih ni jedanput narugati: ona ga poštuje kao oca -<br />
a varat će ga kao muža. Srce je čovječje uopće čudna stvar, a osobito žensko!<br />
Vjerin muž, Semen Vasiljevič G-v, dalji je rod kneginje Ligovske. On stanuje pokraj nje.<br />
Vjera dolazi često kneginji; obećao sam joj da ću se upoznati s Ligovskima i da ću kneginjici<br />
pokazivati ljubav, kako bi od nje odvratio pozornost. Tako se moje osnove neće<br />
nipošto razbiti i ja ću uživati...<br />
Uživati!... Da, ja sam već prošao ono razdoblje duševnog života kad se traži samo sreća,<br />
kad srce osjeća prijeku potrebu da ljubi silno i strasno bilo koga, ja sada samo hoću da<br />
budem ljubljen, ali ne da me mnoge ljube; štoviše, čini mi se da bi mi bila dovoljna jedna<br />
postojana odanost. Jadna navika srca!...<br />
Jedno mi je uvijek bilo čudno: nikad nisam bio rob ljubljene žene; naprotiv, uvijek sam<br />
zadobivao neodoljivu vlast nad njihovom voljom i nad njihovim srcem, a nimalo nisam<br />
za tim išao. Zašto to? - zar zato, što nikad nizašto ne marim i što su se one neprestano<br />
bojale pustiti me iz ruku? Ili je to - magnetska snaga jakog organizma? Ili mi se naprosto<br />
nije dogodilo da sretnem ženu čvrstog i neslomivog karaktera.<br />
Moram priznati da ne volim žene s karakterom - nije to za njih!...<br />
Pa ipak, sad sam se sjetio: jednom, samo jednom ljubio sam ženu snažne volje, koju<br />
nikad nisam mogao svladati... Rastali smo se kao neprijatelji - a da sam je sreo pet godina<br />
kasnije, bili bismo se možda drugačije rastali...<br />
50
Change language