Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
- A jeste li vi bili u Moskvi, doktore?
- Jesam, imao sam tamo neku praksu.
- Nastavite.
- Pa rekao sam, čini se, sve... Da! Još nešto. Kneginjica kao da voli raspravljati o osjećajima,
o strastima i o drugim takvim stvarima. Bila je jedne zime u Petrogradu, ali joj se
tamo nije svidjelo, osobito joj se društvo nije svidjelo: bit će da su je hladno primili.
- Niste li danas nikoga kod njih vidjeli?
- Naprotiv, bio je neki ađutant, neki naduti gardist, i neka dama, što je tek stigla, kneginjina
rođakinja po mužu, vrlo ljepušna, ali, čini se, vrlo bolesna... Zar je niste sreli kod
bunara? Srednjega je stasa, plavojka, pravilnih crta, u licu je sušičave boje, a na desnom
obrazu ima crnu bradavicu. Začudio sam se kako joj je lice markantno.
- Bradavica! - progunđah ja kroz zube. - Nemojte?
Liječnik me pogleda i reče trijumfalno, stavivši mi ruku na srce: "Vi je poznajete!..." Moje
je srce doista jače udaralo nego obično.
- Sad je na vama red da trijumfirate - rekoh ja - ali se nadam da me nećete izdati! Nisam
je još vidio, ali sam uvjeren da ste mi naslikali sliku žene koju sam nekada ljubio... Ne
recite joj o meni ni riječi, a ako vas ona zapita, govorite joj o meni ružno.
- Kako vas volja! - reče Werner i slegne ramenima. Kad je otišao, stisnu mi srce strašna
tuga. Zar nas je opet sudbina sastavila na Kavkazu ili je ona navlaš amo došla, jer je
znala da će mene naći?... i kako ćemo se sresti?... pa onda, je li to ona?... Mene nisu slutnje
nikad prevarile. Nema na svijetu čovjeka nad kojim bi prošlost tako moćno vladala
kao nada mnom. Kada se god sjetim prošlih tuga ili radosti, nešto mi bolno pogodi dušu
i izmami iz nje sve one iste glasove. Glupo sam stvoren: ništa ne zaboravljam - ništa!
Poslije ručka oko šest sati pođoh do bunara. Tamo je bilo mnogo svijeta; kneginja i kneginjica
sjedile su na klupi, a oko njih se skupila mladež, natjecala se u slatkim riječima. Ja
sjedoh malo podalje na drugu klupu, zaustavih dva poznata oficira i stadoh im nešto
pripovijedati. Očito je bilo smiješno, jer su se oni grohotom smijali, kao da su s uma sišli.
Radoznalost je privukla k meni i neke od onih što su stajali oko kneginje; malo pomalo
ostaviše je svi i pridružiše se mome društvu. Ja nisam ušutio i moje su šale bile u isti čas i
mudre i glupe, a čudacima, koji su prolazili mimo nas, rugao sam se dozla Boga... Nastavio
sam zabavljati publiku dok nije sunce zašlo. Nekoliko je puta kneginjica s majkom
prošla kraj mene, a s njima neki hrom starčić; nekoliko je puta na mene pao njen pogled,
u kojemu sam čitao ljutinu, premda se ona trudila da bude ravnodušan...
- Što vam je to pripovijedao? - zapita ona jednog od mladića koji su se iz uljudnosti
vratili k njoj. - Zacijelo vrlo zanimljivu pripovijest - o svojim junaštvima u bojevima?...
Rekla je to dosta glasno i vjerojatno s namjerom da me pecne. "Ah!" - pomislim ja - "vi se
ozbiljno ljutite, draga kneginjice; počekajte, bit će toga još i više!"
Grušnicki je išao za njom kao grabežljiva zvijer i nije skidao pogleda s nje. Okladio bih se
da će sutra moliti da ga netko predstavi kneginji. Njoj će biti milo, jer joj je dosadno.
47