Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
putnici, kad je nevrijeme; vele da će nas odvesti, ako im date na votku", dometnu on
pokazujući Osete.
- Znam, brajko, znam i bez tebe! - reče štabni kapetan.
- To su već takve životinje. Dat će se oderati, samo da izmame na votku.
- Ipak ćete priznati - rekoh - da bi nam bez njih bilo gore.
- Tako je, tako je - progunđa on - uh, ti provodiči! Instinktivno osjećaju gdje se mogu
okoristiti kao da se bez njih i ne može naći put.
Svrnemo nalijevo i nekako, poslije mnogo muke, stignemo do jadnog skrovišta. Bile su to
dvije kolibe sagrađene od ploča i od oblutaka i ograđene isto takvim zidom. Odrpani nas
gazde prijazno primiše. Poslije sam doznao da ih vlada plaća i hrani, a zato im je dužnost
primati putnike, koje zatekne oluja.
- Sve je kako treba - rekoh sjedajući k ognjištu - sad ćete mi dovršiti svoje pričanje o Beli;
uvjeren sam da ono nije bio svršetak.
- A zašto ste o tom tako uvjereni? - zapita me štabni kapetan, pa mi namigne i lukavo se
nasmiješi.
- Zato jer to ne bi bilo u redu; što se neobično počelo mora se neobično i svršiti.
- E, pogodili ste...
- Vrlo mi je drago.
- Lako se vama radovati, ali meni je upravo teško kad se toga sjetim. Divna je bila djevojka
ta Bela! Najposlije sam se tako na nju navikao, kao na kćerku, a i ona je mene voljela.
Moram vam reći, da ja nemam obitelji. O ocu i materi nemam glasa već neko dvanaest
godina, a da se oženim, nisam prije pomišljao - tako da to sada već i nije za me. Zato mi
je drago što sam našao stvorenje koje ću maziti. Ona bi nam pjevala pjesme ili plesala
lezginku... Ali kako je plesala! Gledao sam ja naše gubernijske gospođice, a jednom sam
bio i u Moskvi na plemićkoj zabavi, ima tome već nekih dvadeset godina - ali da! Sasvim
drugačije!... Grigorij Aleksandrovič nakitio ju je kao lutku, mazio je i milovao i ona se
kod njega čudno poljepšala! S lica joj i s ruku nestalo garave boje, na obrazima joj izbila
rumen... Pa kako je gdjekad bila vesela i podrugivala mi se - nevaljalica... Bog joj prostio!...
- A kad ste joj javili očevu smrt?
- Dugo smo to od nje krili, dok se nije navikla na svoj položaj, a kad smo joj rekli, plakala
je dan, dva, pa zaboravila.
Jedno četiri mjeseca teklo je sve da ne može bolje. Grigorij Aleksandrovič - čini se, da
sam već rekao - strašno je volio lov. Otišao bi u šumu i ganjao veprove ili divokoze - a
sad jedva da bi otišao dalje od tvrđavnog bedema. Najednom ipak opazim da je opet
zamišljen; hoda po sobi, s rukama na leđima; a jednoga dana, ne rekavši nikomu ništa,
ode u lov - nema ga čitavo jutro; ode tako i drugi put, pa sve češće i češće... "Neće biti
dobro" - pomislim - "zacijelo je crni mačak među njih skočio."
Jedno jutro odem k njima - kao da mi je sad sve pred očima. Bela je sjedila na krevetu u
crnom svilenom bešmetu, blijeda i tako tužna da sam se prepao.
- A gdje je Pečorin? - upitam.
- U lovu.
- Zar je danas otišao? - Ona je šutjela, kao da joj je mučno odgovoriti.
- Ne, još jučer - reče napokon teško uzdahnuvši.
- Da mu se nije što dogodilo?
18